Čudo osamdesete minute

Dok je na glavnome zagrebačkom trgu trajala karnevaleskna domoljubna priredba dočeka nacionalnih junaka, građani koje doista zanima nogomet gledali su izravni prijenos finala Svjetskog prvenstva u Kataru. I tako su se, zahvaljujući sretnoj satnici zrakoplovnog prometa, konačno razdvojila dva različita društvena procesa: navijačko slavlje kao misterij hrvatskoga nacionalnog zajedništva, i završnica najvećega nogometnog natjecanja na svijetu, koja se odigrava svake četiri godine i jedno je od najvažnijih vrela nogometnih pripovijesti. U prvom procesu sudjeluje jedna društvena skupina, u drugom druga društvena skupina. Dogodilo se da je hrvatska reprezentacija dobro i sretno nastupila u Kataru, pa je pobijedila Kanadu i Maroko, odigrala neriješeno s Marokom i Belgijom, te nakon neriješenih rezultata u produžecima u izvođenju jedanaesteraca nadmašila je Japan i Brazil, osvojila treće mjesto i stvorila povod za slavlje i priredbu. Oni koji će u tom slavlju sudjelovati, veseliti se i mahati zastavama, izdržali su junački desetak sati pred televizijskim ekranima na kojima su se odvile utakmice hrvatske reprezentacije, i time su simbolički ostvarili pravo na sudjelovanje u misteriju zajedništva. Ali nogomet ih ustvari ne zanima. Oni koje zanima, rekli smo, gledali su utakmicu između Argentine i Francuske. I bili su pomalo sumnjivi ekstatičnoj slavljeničkoj ekipi i HRT-ovom komesarijatu za navijaštvo i domoljublje, jer su umjesto slavlja izabrali utakmicu. Što je, opet, zanimljiv paradoks: pred Svjetskim prvenstvom u nogometu sumnjivi su oni koje zanima nogomet. Slavimo uspjeh hrvatskih junaka, ali nogomet nas, ako uspjeh izostane, zapravo ne zanima. U svakom slučaju, imperativ je da na svjetskim prvenstvima u nogometu karneval domoljublja treba biti važniji od nogometa. Na Prvom programu HRT-a trajao je prijenos slavlja, skupa s emisijom “Katara”, koja se, kao, iz dana u dan bavila utakmicama Svjetskog prvenstva u Kataru, a na Drugom je programu, mimogredno i sporedno, poput emisije namijenjene inovjercima i nacionalnim manjinama, trajao prijenos utakmice Argentina - Francuska. I doista je dobro što je sretan slučaj priredio da tako bude, i da se nogomet napokon odvoji od onoga što nogomet naprosto nije i što nam svih ovih godina i desetljeća kvari sudjelovanje u igri, gledanje utakmica, pripovijedanje i razgovor o njima, stvaranje neke privatne nogometne mitologije, razumijevanje nogometa kao univerzalnog jezika. Toliko sam puta u proteklih pedesetak godina zažalio što je ova igra postala planetarno toliko raširena, inficirana zlim politikama i prljavim novcima, pa nam zaklanjaju pogled na igru.