Sport

Komentari 29

Fajterica Dora: Liječnici su mi rekli da ću igrati još godinu dana, ali ja se ne predajem!

Fajterica Dora: Liječnici su mi rekli da ću igrati još godinu dana, ali ja se ne predajem!

Obožava Barcelonu i Lionela Messija, a sljedeće godine namjerava obići Camp Nou. Voli kartati belot i kažu da je majstorica, a 2004. na Olimpijskim igrama u Ateni upoznala je Ivana Balića

U sobi uokviren autogram i fotografija Ivana Balića, plišani medvjedići odjeveni u hrvatske dresove i šal Barcelone. To su, izuzmemo li obitelj i prijatelje, najveće Dorine ljubavi.

- Barcu obožavam, gledam sve utakmice i san mi je upoznati Messija. Nikad nisam bila u Španjolskoj i sljedeće godine želim vidjeti Nou Camp - počinje Dora Krsnik.

Dobro, Dora, možda je Messi gledao Euro u Danskoj?

- Ha, ha... Nadam se da jest, još mi nije odgovorio na poruku koju sam mu poslala - kaže simpatična Dora.

Kad smo već kod Messija, ono što je on u Argentini, to je bila Dora u Hrvatskoj, igračica bez koje se ne može.

- Puno sam propatila da bih došla dovde. Prije četiri godine imala sam tešku operaciju gležnja, uklonili su mi hrskavicu. Liječnici su mi rekli da imam još pet godina igranja. Evo, sad su prošle četiri, znači još godinu dana. Boli li? A boli, uvijek boli. Nasreću, na Euru niti u jednom trenutku nisam osjetila bol - kaže Dora.

Osim s ozljedama, borila se s fakultetskim obvezama.

- Studirala sam radiologiju i ljeti bih imala praksu osam sati, pa nakon toga navečer na trening. I tako tri godine. Prije jutarnjeg predavanja na fakultetu išla bih na trening, potom doma trčala nešto pojesti, pa na fakultet, pa opet na trening - objašnjava nam Dora.

Osim Messija obožava Ivana Balića. Uostalom, tko ne voli Ivana...

- Išla sam u Atenu na Olimpijske igre 2004. s mamom Marom i ocem Stjepanom. Zapravo, imali su dvije ulaznice, pa sam počela plakati da povedu i mene. I poveli su me. Nikad neću zaboraviti, imam autogram i fotografiju s Balićem.

Otac Stjepan je pokojni.

- Da, žao mi je što nije ovo doživio, ali mu zato posvećujem medalju, znam da negdje gore gleda - kaže Dora.

Doma ju je dočekala torta s natpisom “Bravo, Dora” i hrvatskom zastavom.

- Mama je napravila tortu, Ferrero, volim je, ali mi je najdraži cheesecake. Ma mogu se malo opustiti za blagdane, kad počnu pripreme i treninzi, onda počinje strogi režim.

U vrijeme Wimbledona 2001. Goran Ivanišević uvijek je parkirao na istome mjestu i gledao je “Teletubbiese”, Marin Čilić na putu prema osvajanju US Opena nije se brijao, Mladen Petrić brijao je glavu uoči svake utakmice, Serena Williams nosila iste sandale dva tjedna...

- Znate što, imala sam i ja jedan ritual. Na svakoj utakmici nosila sam isti ‘topić’ ispod majice i istu gumicu za kosu. Poslije sam kroz razgovor shvatila da su sve cure imale neko praznovjerje, ali nisu htjele govoriti - otkrila nam je Dora.

I još nešto. Dora obožava kartati belot. Ali to nije sve, kaže društvo da je majstorica belota.

- Ivana Dežić i ja smo nepobjedive, može bilo tko doći i probati igrati s nama. Samo, znate što je bilo? Sve cure koje kartaju belu, odnosno koje znaju, nisu bile u Danskoj zbog ozljede ili korone, tako da nisam imala s kim kartati - kaže Dora.

Nema veze, sigurni smo da će preboljeti. Karte su joj se na Euru dobro promiješale, u svakoj utakmici imala je barem jedan adut. Osim protiv Danske. Tad im je, kartaškim rječnikom, napravila “štiglju”. I odvela Hrvatsku do medalje. Igrala je baš kao njeni idoli - Balić i Messi. Svaka čast, Dora, na nezaboravnih 17 dana koji su nam svima promijenili život...

Najčitaniji članci