Goluža: Ključni potez povukao sam ja kad sam izašao iz igre!

Bila je to momčad "za ubiti vola": na golu Tonći Peribonio i Rolando Pušnik, na crti Neno Kljajić i Božo Jović, na krilima veliki Patrik Ćavar lijevo i Ivica Obrvan te Željko Babić desno. Srednji vanjski Bruno Gudelj i Ratko Tomljanović. Lijevi vanjski pokojni Iztok Puc i do njega "univerzalni vojnik", najveći ratnik kojeg je Zagreb ikad imao, tada 22-godišnji Slavko Goluža. Desni vanjski tamnoputi Slovenac Tettey Banfro, izvrsni kradljivac lopti. Na klupi Zdravko Zovko.

Ekskluzivne fotografije Pixsellova fotoreportera Roberta Beloševića Belog, snimljene tog 30. svibnja 1993. godine u dvorani u Frankfurtu, najbolje dočaravaju kako su izgledali slavni dani hrvatskog rukometnog diva.

Zagreb iz 1992. i 1993. je definitivno jedna od najboljih europskih rukometnih momčadi svih vremena. No problem je bio što je s druge strane stajao moćni Wallau Massenheim, prvak njemačke Bundeslige koji je u polufinalu izbacio strašnu Barcelonu, a u svojim je redovima imao Finca Michela Källmana, kojeg se smatralo ponajboljim europskim rukometašem u tom trenutku uz našeg Paku Ćavara. Bio je tu i tada najbolji njemački rukometaš Martin Schwalb. Na klupi slavni brk Heiner Brand, kasnije europski prvak s Njemačkom. 

Presudio je Pucov spektakularni gol tri sekunde prije kraja. Prva utakmica pred 12.000 Zagrebovih navijača u vatrenoj atmosferi Doma sportova završila je 22-17 za zagrebaše. U uzvratu je bio isti rezultat tri sekunde prije kraja. Deveterac za Zagreb, vrijeme je zaustavljeno, tri sekunde do kraja. Neno Kljajić izvodi loptu, Puc je prima i odmah tuče, praktički bez skoka. I lopta je u golu, kreće veliko slavlje oko 600 hrvatskih navijača u dvorani u Frankfurtu.

- Koliko?! Zar 25 godina na današnji dan?! Pa jel to moguće - rekao nam je Slavko Goluža, koji je u nezaboravnom finalu u zadnji čas čuo da ga zovu s klupe i istrčao van da uđe kasniji junak Puc. 

- U dvorani je bilo 10.000 ljudi i ništa se nije čulo. Ma mogao bih ja tu sad reći kako sam imao dobar pregled igre pa da sam vidio kako mašu s klupe, ali nije bilo tako. Slučajno sam se okrenuo. Istrčao van, pokojni Puc ušao i ostalo piše povijest. I dandanas kad se nađemo ja u šali znam reći: 'Čekajte malo ljudi, svi se sjećaju Pucova gola. A ključni potez napravio sam ja! Kako?! Pa izašao sam van' - smije se Keta. 

Bili su to teški dani za Hrvatsku. Godinu dana ranije "zagrebaši" su naslov europskih prvaka osvojili "iz autobusa", igrali su uglavnom u Austriji jer EHF nije htio dati dozvolu za nastup u Zagrebu zbog rata. 

- Ali te 1993. smo zato igrali pred svojim navijačima. Polufinale protiv Venissieuxa u Ledenoj dvorani u strašnoj atmosferi. A to je bila jako dobra momčad, sa Zlatkom Portnerom, Dejanom Lukićem i hrpom francuskih reprezentativaca koji su kasnije bili prvaci svijeta. Dobili smo ih oba puta i to uvjerljivo. Prije toga jako dobru Bragu za koju je igrao Čikulajev... Oni su godinu dana kasnije igrali finale Kupa prvaka.

Danas bi veliki uspjeh bio i kad bi Zagreb bio među pet u Ligi prvaka. A onda, pred Badelom 1862 u Ledenoj dvorani doma sportova malotko bi izvukao živu glavu. Bili su to slavni dani hrvatskog rukometa...