Hrvatskih odbojkaša u Poreču više nema, kreću okršaji za vrh

Mogi bismo bili zločesti pa reći kako za zbrajanje osvojenih setova naših odbojkašica i odbojkaša na porečkom Swatch Major World Series nisu potrebni čak niti svi prsti jedne ruke. Da, mogli bismo, ali to ne bi bilo korektno. U redu, naši su u debelom zaostatku, to očito nije sport u kojem smo „doma“, iako se igra kod nas, iako je porečki spektakl od relevantnih proglašen najboljim iz serije, nakon nepobjedivog Klagenfurta. Nije, dakle, odbojka na pijesku sport u kojem ćemo u dogledno vrijeme smjeti očekivati medalje. Ali razloga je tu dosta, najmanje ga ima u nedostaku talenta.

Evo, recmo, Samanta Fabris. Da se igra na parketu, ona bi pomela većinu suparnica. Bile one iz Brazila, Kanade ili iz Italije. A ovako, bila je presretna osvojenim setom, najavila je u skoro vrijeme i prvu pobjedu. Što to Samanti sve smeta, što je sprečava da svoj raskošni talent i vještinu baratanja odbojkaškom loptom pokaže i na pijesku?

Prvo, pijesak je „pomična“ podloga, s njega se ne možeš odraziti niti približno jednako efikasno kao s parketa. Propadaš. Posljedica toga je činjenica da ti mreža kod skoka nije u visini laktova, nego ramena. Neodastaju silni centimetri.

Drugo, gibanje po pijesku je neusporedivo napornije, za svaki pomak treba više snage. Naša Samanta na to nije navikla. Drugim riječima – umor se pojavi puno ranije nego tijekom meča na parketu. Sama je rekla – dva je seta umore kao pet u „pravoj“ odbojci.

Treće, odbojka na pijesku je sport koji se igra u teškim vremenim uvjetima. Nema ovdje dvorane, idealne temperature. Ne, ovdje se mečevi igraju u 14 sati, po „zvizdanu“, a ot je surovo. Odnosno, bilo surovo ili ne, to su odbojkašima-parketarima situacije u kojima niti u ludilu ne mogu prožiti maksimum.

Uz još ponešto sitnih razlika, došli smo do konačog odgovora zašto je naša Samanta Fabris zvijezda parketa, a ovdje „mala od pijeska“, koja se veseli svakom dobivenom poenu. A set slavi.

Dobra stvar u cijeloj priči je da ovaj divni sport polako dobiva svoju poziciju i kod nas, možda se i potencijalni sponzori malo smiluju nakon što pogledaju neke od čudesnih mečeva predstojećih Olimpijskih igara u Riju.

Za kraj, porečke su tribine u uvali Peškera počele izgledati poput onih klagenfurtskih, ljudi dolaze, gledaju, navijaju i uživaju. Tropskim temperaturama unatoč, ranom ispadanju naših unatoč. Dakle, ima nade... Subota je dan za neke od velikih okršaja!