Sport

Komentari 0

Hrvati bi dobili Španjolce kad Švicarska ne bi bila na Balkanu

Hrvati bi dobili Španjolce kad Švicarska ne bi bila na Balkanu

Jedanaestorica Španjolaca bila su neusporedivo hitrija, jača i vještija, u igru upućenija, od jedanaestorice Hrvata. I bilo je posve svejedno sjedi li Ivan doma jer je pozitivan na koronu, pije li Josip vode, trpi li Ante žuljeve

Jedan je bio i nije htio vakcinu pa je dobio koronu. Bio je jedan koji je bio žedan pa je na dužnosti pio vode. A bio je još jedan, žuljala ga obuća pa se na dužnosni prezuvao. E, ta su trojica, prema zaključcima velikih stručnjaka za nogomet, krivci što se nije dogodilo čudo pa da Hrvatska pobijedi Španjolsku. Prvi među njima, nazovimo ga Ivanom, vjeruje da vakcina ne otklanja bolest od čovjeka. Takva je njegova vjera, a čovjeku se u vjeru ne dira. Drugi, recimo da se zove Josip, činio je ono što učini čovjek kao i beštija, čim osjeti žeđ. Napio se. Treći, imenom Ante, prezuo se umjesto da nastavi u obući koja mu stopala vrijeđa. Da je Ivan išao protiv svoje volje, da je Josip žeđao, a Ante žuljeve trpio, Hrvatska bi, prema velikim nogometnim stručnjacima, pobijedila Španjolsku.

***

Mi koji smo, međutim, čista oka gledali utakmicu, vidjeli smo nešto drugo. Većinu vremena je, u tih stotinu i dvadeset minuta, koliko je loptanje trajalo, jedanaestorica Španjolaca bila neusporedivo hitrija, jača i vještija, u igru upućenija, od jedanaestorice Hrvata. I bilo je posve svejedno sjedi li Ivan doma, jer je pozitivan na koronu, ili i on igra protiv Španjolaca, pije li Josip vode, trpi li Ante žuljeve. Oni bi tu utakmicu izgubili, kao što bi je izgubila svaka jedanaestorica Hrvata protiv ove jedanaestorice Španjolaca. Samo u jednom slučaju je Hrvatska mogla pobijediti Španjolsku: da se dogodilo čudo!

Čudo se u hrvatskoj nogometnoj povijest dogodilo dvaput, u razmaku od dvadeset godina. Prvi put u Francuskoj, kada su bili treći na prvenstvu svijeta. Drugi put u Rusiji, kada su bili drugi. Prvo je čudo prizvao Ćiro Blažević, a za njega najzaslužniji bio je danski golman Peter Schmeichel, koji je u kvalifikacijskoj utakmici 1997. protiv Grčke branio s čudesnim nadahnućem, čime je Hrvatskoj omogućio da uopće otputuje u Francusku 1998. Po ocu Poljak, drugim imenom Bolesław, Schmeichel nam je pokazao koliko je vazda kompleksan sam koncept čuda. U Rusiji, pak, u utakmicama koje su odlučivane na jedanaesterce, izgledalo je kao da Hrvatska nekoliko puta uzastopce izvlači glavi dobitak na lutriji. I opet je tu bio jedan golman. Ovaj put naš, premda ne sasvim, Danijel Subašić, sin Jovanov. Golmansko nadahnuće jedna je od velikih tajni nogometne igre. Možda i jedina.

U oba slučaja, i u Francuskoj, i u Rusiji, Hrvatska je pobijedila bolje od sebe. Oba se puta, dakle, dogodilo čudo. U nogometu čudo i nije baš takva rijetkost, događa se barem jednom na svakom svjetskom ili europskom prvenstvu. I upravo ono, to čudo, reprezentativni razlikuje od klupskog nogometa. Zbog čuda se, možda, i igraju svjetska i europska prvenstva. Zbog čuda i zbog nacionalizma. Sve ostalo u nogometu pitanje je kapitala i kapitalizma, cijene živoga ljudskog mesa na globalnom tržištu, stanja svjetske ekonomije… U kapitalizmu nema čuda.

***

Naš problem je, međutim, u tome što nismo u stanju shvatiti prirodu čuda. Naš problem je u tome što smo od čuda poželjeli stvoriti pravilo. To je, inače, stari problem, kojim su se bavili čuveni rabini i židovski učenjaci, te jedan od posljednjih u tom svijetlom nizu - Isus Krist. On je, kažu suvremenici, sjećaju se evanđelisti, bio veliki čudotvorac. Njegova čuda dijele se u četiri skupine: ozdravljao je bolesne, oživljavao je mrtve, istjerivao je vraga i ine demone, nadvladavao je prirodne zakone. Činio je to ne bi li ljude uvjerio da je u dosluhu s univerzumom. Ali ljudi su iskali još, i još, i još. I onda im je Isus Krist nastojao staviti do znanja dvije stvari. Prvu da on nije nikakav mađioničar, i da postoji suštinska razlika između mađioničara i Sina Božjeg, koja se, dopustite mi sitno teologiziranje, sastoji u tome što mađioničar čuda čini zbog čuda samih, dok ovaj drugi čuda čini zbog njihove suštine. Osim toga, mađioničarska čuda prestaju biti čuda kada se dovoljno puta ponove, dok oživljavanje Lazara mora zauvijek ostati samo oživljavanje Lazara. Mora ostati jedinstveno čudo, trenutak nadahnuća, s kojim i patnja dobiva neki svoj smisao.

Odakle nam onda ideja da bi hrvatska nogometna reprezentacija mogla ponavljati čuda iz Francuske i Rusije? I da bi baš svaki put čudom mogla pobjeđivati bolje od sebe? Gledajući stvar kroz igru, na ovom su prvenstvu Hrvati samo Škotsku nadigrali. Protiv Češke su sretno odigrali neriješeno. Ali protiv Španjolaca nije im mogla pomoći ni šokantna dvadeseta minuta, u kojoj je španjolski golman u mrežu propustio loptu koju mu je s pedesetak metara uputio njegov obrambeni igrač. To je trenutak u kojem protivnik gubi samopouzdanje, snagu i razum. Ali nedovoljno, ako je baš toliko jači.

***

Ako su religiozni, naši će stručnjaci za nogomet, zajedno s igračima, shvatiti da su sagriješili. Zaiskali su čudo zbog samog čuda. Tražili su čudo nizašto. A za taj dan je, možda će to na kraju shvatiti, bilo predviđeno da čudo počasti drugu jednu reprezentaciju s Balkana. Onu koja igra pod zastavom Švicarske, i koja će kasnije te večeri pobijediti vjerojatno i najbolju reprezentaciju na ovom prvenstvu. Priznajem da sam se tom čudu poradovao. Zbog onih kosovskih Albanaca, zbog Harisa Seferovića i Marija Gavranovića, ali najviše, ipak, zbog moga sugrađanina, mirnog i gospodstvenog Vladimira Petkovića, davnog igrača FK Sarajeva, koji je prizvao čudo za Švicarsku. Ali i nakon što se to dogodilo, ostaje činjenica, velika kao stadion, da su Francuzi mnogo, mnogo bolji od Švicaraca. Skoro onoliko bolji koliko su Španjolci bolji od Hrvata. S čudima ne valja pretjerivati, nije dobro čudima se opijati. I Krist se pazio činjenja čuda po Nazaretu. Pored svih božanskih razloga, postoje tu i oni zavičajni. Čudo puste duše još gore opustoši i unesreći. Moj pokojni pradjed, tipičan Hrvat, poštar rodom i podrijetlom iz Ličkog Lešća, na kocki i lutriji jednom je prilikom osvojio bogatstvo. I onda se do smrti i do prosjačkog štapa kockao, tražeći čudo da mu se drugi put dogodi.

I svi su mu bili krivi kad je čudo izostalo: i Ivan, koji se plašio igle, i Josip, koji je žeđao, i Ante, kojeg su kundure nažuljale.

Najčitaniji članci