Idrizi: Ma kakav Chuck Norris, pa ja sam ga prebio čak dvaput

O, pa hvala vam, baš ste me iznenadili. Puno sam toga napravio za hrvatski sport, našoj zemlji donio 20 kilograma medalja, no samo me se rijetki sjete, kaže nam Enver Idrizi, vlasnik prve medalje u povijesti hrvatskog sporta.

Enver Idrizi rođen je u Skoplju 1966. godine, podrijetlom je Albanac iz Makedonije, a već od malih nogu bio je talentiran za brojne sportove.

POGLEDAJTE VIDEO: Rođendan slavi Chuck Norrisa

Pokretanje videa...

01:26

Video: 24sata/pixsell

- Uvijek su me privlačile borilačke vještine, ali sam bio nevjerojatan talent za sve sportove. I svugdje bi uspio, budite sigurni. Bio sam jedan od najvećih košarkaških talenata u Jugoslaviji, ma kao klinac sam igrao košarku poput Dražena Petrovića. Ali, ja sam volio karate, to je bila moja najveća ljubav.

A čime se danas bavite?

- Danas sam karate instruktor, putujem po svijetu i držim razne seminare po Japanu, u SAD-u i po cijeloj Europi. Živim u Njemačkoj, ali sam vrlo često u Zagrebu kojeg i dalje obožavam. Moja obitelj u Njemačkoj drži jedan noćni klub, ali ja se ipak time ne bavim, nije to moj način života. Mene i dalje zanima samo sport.

Kakva je razlika u karateu nekad i karateu danas?

- Ma to vam je kao dan i noć, nove generacije su drugačije. Ma sve je drugačije. Mi smo se u naše vrijeme borili zbog ljubavi prema sportu, najviše za svoju državu, u to vrijeme nismo imali novaca ni za hranu i piće. Borili smo se kao lavovi, šorali po šest sati dnevno. Danas je to druga priča, ljudi misle da mogu trenirati borilačke sportove preko Facebooka, Instagrama ili iPhonea, a nije to baš tako.

Oduvijek ste voljeli Hrvatsku i Hrvate, a 1989. godine ste promijenili državljanstvo. I tako službeno postali Hrvat.

- Ja sam se stigao u Hrvatsku natjecati na jedan Europski kup u Zagrebu, trener me tada odlučio pozvati, pa sam prešao u hrvatsku reprezentaciju. I tako sam napravio prvi transfer u hrvatskoj sportskoj povijesti. Uvijek sam se ponosio što sam Hrvat, iako je nekima to uvijek smetalo.

Enver Idrizi osvojio je prvu medalju za neovisnu Hrvatsku. Bilo je to na dan priznanja 15. siječnja 1992. godine, tog se dana održavao jedan turnir u Milanu.

- Kako se ne bih sjećao toga? Ljudi tada nisu ni znali za Hrvatsku, a ja sam osvojio zlato na tom Svjetskom kupu u Italiji. Sa sobom sam na kaseti ponio hrvatsku himnu, ispod kimona izvadio hrvatsku zastavu i zaplakao. Očito je nekima to zasmetalo, Antun Vrdoljak se dugo trudio svima prikazati kako je prvu medalju za Hrvatsku osvojio Goran Ivanišević. Ali, povijest se ne može mijenjati. Ma i dalje su neki ljubomorni na mene, prošećite se Jarunom, pogledajte Aleju velikana hrvatskog sporta. Tamo ima puno svakakvih sportaša, a moju sliku još tamo nisu stavili. A svi znaju kako sam to zaslužio.

Enver Idrizi bio je europski prvak 1993. i 1995, doprvak 1994. te svjetski doprvak 1994, osvajač Svjetskoga kupu 1993. i 1995. godine. Hrvatski karataš ni sam ne zna koliko je medalja osvojio, a 1995. na Svjetskom kupu dogodio se i incident zbog kojeg je Hrvatski karate savez suspendiran na dvije godine.

- Joooj, to je bilo u Frankfurtu, a ja nisam bio ništa kriv. Pobijedio sam u jednoj borbi, a sudac je pogriješio, pa prilikom proglašenja pobjednika digao ruku mom suparniku. U dvorani je bilo puno ljudi, puno mojih navjiača, puno Hrvata, ma svi su navijali za mene. I publika je poludila na takvu odluku suca, počeli su svi skakati. No, ja sam nastavio dalje, došao do finala i osvojio u dva dana dvije svjetske medalje. Prvi dan u teškoj, drugi dan u apsolutnoj kategoriji.

Enver Idrizi bio je među prvima koji je, zbog rata u Hrvatskoj, prosvjedovao ispred Ujedinjenih naroda u New Yorku...

- To je bilo u kolovozu 1991. godine, mi smo okupili ljude, došli s hrvatskim zastavama ispred UN-a, a ljudi su nas gledali u čudu. Pokazivali smo ispred UN-a ljudima slike iz Vukovara, palili svijeće, danima smo bili tamo. Nismo imali novaca u džepu, ali to nas nije zanimalo. Samo smo htjeli da se pročuje glas o ratu u Hrvatskoj diljem svijeta.

Postoji priča kako od tog dana više niste bili u dobrim odnosima s Draženom Petrovićem i Stojkom Vrankovićem...

- Ma gledajte, mi smo bili tamo cijele dane, nismo imali za sendvič i coca-colu, a njih dvojica su stigli u Cadillacu, imali su milijune i sve se počelo vrtjeti oko njih. Nisam ja veći papa ili veći Hrvat od nekoga, ali bio sam ponosan što sam tamo cijelo vrijeme ponosno mahao hrvatskom zastavom, nisam došao pred UN samo na sat vremena. Ja nikada nisam gledao naciju, volio sam svakoga, ali oduvijek sam mrzio nepravdu.

Enver Idrizi brzo se sjetio još jedne nepravde...

- Ja sam 1993. bio prvak Europe, Hrvatskoj te godine donio više medalja od bilo kojeg drugog sportaša, ali opet nisam dobio titulu najboljeg sportaša Hrvatske jer sam - Albanac. To me zaboljelo, kao i činjenica što je Stojko Vranković dobio nagradu za fair-play zbog te akcije ispred UN-a u New Yorku. A ja sam ju zaslužio više od njega, ja sam tamo doveo silne ljude i Hrvate, dok je Stojko tamo stigao debelo poslije mene.

Kakav ste u to vrijeme imali odnos s Franjom Tuđmanom?

- Ma Franjo Tuđman nije bio ništa kriv, pa mi smo mu s četiri tisuće maraka financirali prvi knjigu. On je bio svjestan svega, znao je da su Albanci u prvim linijama ratovali za Hrvatsku. Ali, sve se promijenilo kada je stigao na vlast, njega su zaokružili čudni ljudi, rekao bih žohari koji su kočili sportsku politiku u Hrvatskoj. I kasnije nam je, zbog takvih ljudi oko njega, bilo nemoguće doći do predsjednika. pa ja sam Hrvatskoj donio 20 kilograma medalja, a za mene se nitko nikada nije pobrinuo, nitko mi pomogao. Za svoje sportske uspjehe nisam donio ništa, kamoli neki stan, pa toga nema ni u Zambiji.

Svojevremeno ste se okušali i u MMA borbama...

- Pa to je bilo prije 35 godina! Došao sam na neki turnir u SAD, rekao mi je jedan rođak 'dođi ovdje i zaradi pare'. A znate mene, uvijek sam bio spreman na šoru. I svi smo zaradili novce, velik broj ljudi je tamo na meni uzeo pare. A tamo sam se šorao stalno, imao i po više borbi u danu.

Okušali ste se i u glumi, glumili u nekim filmovima...

- Glumio sam u filmu 'Ne zaboravi me' Jakova Sedlara, ali i u filmu 'The Order' u kojem je glumio i Jean-Claude Van Damme. Kasnije i u jednom filmu na Kosovu. Kako je bilo? Ma svi su bili šokirani, svi su se čudili kako ja to odrađujem, kako imam profesionalne pokrete. Tome se čudoi i Van Damme. Pitali su me 'pa gdje si ti bio do sada, zašto mi za tebe ne znamo?, haha. Ali nisam imao ambicija nastaviti s filmom, moj je život samo sport.

Enver Idrizi dvaput je u životu pobjeđivao i Chucka Norrisa. Da, legendarnog Chucka Norrisa.

- Davno smo se mi takmičili, tada on nije bio toliko popularan. Mene je zvao jedan čovjek iz Osijeka da se dođem boriti u SAD i Kanadu, a tamo sam osvojio sve njihove turnire. Dvaput sam pobijedio i Chucka Norrisa, ma nema medalje koju nisam osvojio.

Pa otkud Chucku Norrisu onda takva popularnost danas?

- Chuck Norris je kao mlad išao u američku vojsku, a paralelno je trenirao karate. I kada se vratio iz rata, glumio je u nekim filmovima o Vijetnamu, a u jednom se čak borio s Bruce Leejem. I tu je njegova popularnost krenula nevjerojatnom brzinom. Nije baš da smo se intenzivno družili, ipak je on bio stariji od mene. Ali, svi ti ljudi, Chuck Norris, Jean-Claude Van Damme, Steven Seagal, ma nitko od njih nema pojma o borilačkom sportu, daleko je to od ozbiljnih razina - završio je Idrizi.