Igram za reprezentaciju, trener sam hrvatskog prvaka, a svojim suigračima mogu popraviti zube

Rođen sam u Splitu, s deset godina počeo sam igrati ragbi u Nadi, sve osvojio s njom, a onda sam 2022. prešao u velikog rivala Sinj. Zašto? Smatrao sam odnos kluba i postupke prema mom ocu nekorektnima i izgubio sam motiv za borbu i rad u tom okruženju.

Priča nam to Luka Lerotić (30), po mnogočemu poseban sportaš. Jer osim što je hrvatski ragbijaški reprezentativac, Luka je ispisao povijest sporta u cetinskoj krajini kad je kao trener prošle sezone ragbijaše Sinja odveo do prvog naslova prvaka. A uz to je - stomatolog.

Pokretanje videa...

00:55

Ragbi Sinj osvojio Kup | Video: ragbi klub sinj

Vratimo se još malo na odlazak u Sinj.

- Moj je otac Petar godinama radio u Nadi. Uprava kluba mu je uručila otkaz 2016. godine, koji je ubrzo postao predmet radnog spora. Tada sam već razmišljao o odlasku jer su razlozi koji su navedeni u otkazu, po mišljenju mene i obitelji, bili neosnovani te sam se osjećao povrijeđeno. Ali upravo je moj otac bio jedan od razloga zašto sam ostao u klubu, rekao mi je da igram, da su mi tek 23 godine i da se nada da će se to u budućnosti rješiti. Ali kad je pravomoćno dobio presudu, morali su ga vratiti na radno mjesto, no promijenili su statut kluba pa više nije zadovoljavao uvjete za tu funkciju i dali su mu otkaz. Tada sam otišao iz Nade, bez svađe ili drame, jednostavno svojim putem u novu sredinu gdje ću i dalje biti motiviran za ragbi.

U Sinj je došao kao igrač.

- Ali sam obnovio ozljedu leđa, koja sam 2018. operirao, pa kako osam mjeseci nisam mogao igrati, ponudio sam tadašnjem igraču/treneru Marku Grčiću pomoć u vođenju treninga. Osjetio sam da imamo šansu napasti titulu, a Marko je s oduševljenjem prihvatio.

Teško je biti igrač i trener

Sinj je prošle sezone pod Lerotićevim vodstvom osvojio prvu povijesnu titulu te dvostruku krunu. Svi su igrači istaknuli da im je baš trebalo da dođe netko sa strane i malo ih posloži.

- Sinj je imao problema s disciplinom i radnim navikama, izuzev nekolicine reprezentativaca. Zato je dobro došao netko sa strane, ispalo je da sam to ja. Poznavali su me svi kao jednog od nositelja Nadine igre i dugogodišnjeg reprezentativca. Cijela svlačionica i uprava je pratila moje ideje i zamisli. Ponekad je zaista to lakše ostvariti kao čovjek "sa strane", osjetio sam da svi pušemo u isti rog i da ćemo bit konkurentni i opasni. Nada je tada prolazila čudno razdoblje, Mladost se mučila sa sastavom i iskoristili smo to.

I kad se vratio na teren, ostao je trener.

- Teško je biti trener i igrač, to je najteže i najlošije rješenje, a i Nada i Mladost i mi imamo igrača/trenera jer nedostaje stručnih ljudi koji žele to raditi. Na terenu je teško trenerski reagirati, nekad zaboravim nešto prenijeti momčadi, napraviti zamjenu…

Osim što je trener prvaka i reprezentativac, Lerotić je stomatolog.

Znao sam jedino što su plombe

- Od ragbija nemam nikakvu materijalnu korist, samo obvezu i gušt. Radio sam u Hrvacama, a nedavno sam se zaposlio u privatnoj klinici u Vodicama. Zaposlen sam tek tri mjeseca i još se navikavam na promjenu i rad u najsuvremenijim uvjetima i s najnovijom tehnologijom. Naš dentalni centar posjećuju ljudi iz čitave Europe, kojima se isplati doći u Hrvatsku na odmor i sanirati sve svoje probleme, jer su cijene velikih zahvata njima mnogo pristupačnije ovdje, a usluga je vrhunska. Da, kad je pred nama neka veća utakmica, misli mi bježe na ragbi čim završim posao.

Zašto stomatologija?

- Bio sam odličan učenik i naginjao sam prema medicinskim granama. Laički sam pretpostavio da školovanje u "općoj" medicini jednostavno traje predugo pa je izbor pao na dentalnu medicinu. Kasnije shvatiš da te svakako čeka još 40 godina učenja i napredovanja u struci. Iako, kako nikad nisam imao problema sa zubima, nisam znao ništa o stomatologiji osim da postoje sive i bijele plombe, haha!

Možda su vam u zubarski stolac nekad sjeli i suigrači?

- Mislim da jesu jedino za vrijeme studija, kad se nude besplatne usluge popravaka ljudima pa ih izvode studenti pod nadzorom voditelja vježbi.

Hajduk sam bodrio i na San Siru u pobjedi nad Interom

Iznimka je u društvu ragbijaša i po tome što - voli nogomet.

- Nogomet je moja prva ljubav i htio sam ga igrati, no tata me najprije upisao na atletiku, kao bazni sport. Ostao sam pet godina i na kraju sam nogomet trenirao samo šest mjeseci. Ni danas ne znam zašto tako kratko, a onda sam probao ragbi i tu kad se zakačiš, nema natrag. Motorički sam bio dobar, konkurencija je manja i brzo su me zapazili. Nogomet igram rekreativno i redovito idem na Hajdukove utakmice, kad god nemam u isto vrijeme svoju. Već 13 godina tako, premda se zadnjih nekoliko godina, porastom profesionalnih i sportskih obveza, moja aktivnost na tom polju smanjuje. Išao sam i domaće utakmice i na gostovanja, u Hrvatskoj i u Europi. Na Everton, Liberec, Vitoriju Guimaraes… i na San Siro kad je Hajduk pobijedio Inter. Prolazio sam policijske pratnje i sve ostalo što navijački svijet nosi. Ragbi i nogometno navijanje obilježili su mi studentske dane, najljepše razdoblje života.

Je li onda Torcida zbog vas dolazila i na ragbijaške utakmice?

- Pojedinci jesu, ali kao grupa ne. Nisam to ni tražio od njih - zaključio je najbolji zubar među ragbijašima.