'Imam koljena 80-godišnjaka, u teškoj sam sportskoj mirovini'

Na kraju, bila je to njegova utakmica. Rangersi su izgubili, ali cijeli je Ibrox pljeskao. Bila je to jedna od onih kojima se čak ni rezultat ne pamti, samo ono što se dogodilo na kraju - točno u 15.55 po otočkom vremenu toga 13. svibnja 2007.

“Plavi” iz Glasgowa stali su u špalir, a gosti se povukli u svlačionicu. Iz tunela na Ibroxu zadnji put izašao je - Dado Pršo. U odijelu, na štakama, dogegao se do centra. Na ozlijeđenom lijevom stopalu nosio je golemu plastičnu “čizmu”. Iz zvučnika je treštao David Bowie i refren “We could be heroes just for one day”.

Dado je zastao na centru, naklonio se svakoj tribini Ibroxa. Ostao je još minutu-dvije, a onda bez riječi krenuo prema svlačionici. Suze su bile u očima, suigrači su ga grlili prije nego što je nestao u tunelu.

- Uh, bilo mi je teško. Umalo sam zaplakao. Gotovo je, odsad igram samo na karte i buće - rekao je tada Dado.

Nakon svega jedva je izašao s Ibroxa. Punih sat vremena potpisivao je autograme.

- Dado Pršooo, there’s only one Dado Prrršooo - skandirali su uporni navijači Rangersa.

Škoti su mu na zadnju utakmicu došli sa zastavama, tranparentima i zavojima na glavi u bojama hrvatske zastave! Tako je otišao dečko s Melade, male zadarske četvrti koja je svijetu dala samo jednog, ali prilično velikog majstora koji danas slavi 45. rođendan.

Tim povodom objavljujemo dio intervjua s Pršom iz studenog 2017.

Puno je vremena prošlo, prepoznaju li vas djeca kad vas sretnu na ulici?

- Ha, prepoznaju, kako tko. Promijenio sam se malo, dobio 10-ak kila, pokoju sijedu... Tako da i sam sebi više nalikujem na nekog brata ili rođaka Dade Prše nego na sebe - nasmijao se Pršo.

Gdje ste? Što radite?

- Posvetio sam se menadžerskom poslu, sa zetom Đanijem otvorio sam agenciju. Radimo, putujemo, organiziramo... Surađujemo s brojnim igračima Monaca, Nice, Metza, imamo igrača i u Hrvatskoj, BiH. Samo me nemojte pitati za imena jer se držimo po strani, volimo raditi u tišini.

Zaigrate li nekad nogomet?

- U teškoj sam mirovini što se tiče sporta. Ponekad u Zadru odigram s prijateljima, ali jako rijetko jer mi odmah ‘bukne’ koljeno. Liječnici su mi rekli da imam koljena 80-godišnjaka i da se moram čuvati. Hodanje nije problem, ali čim potrčim...

Pratite li reprezentaciju?

- Kako ne?! Pratim i ponosan sam na momke. Kad vidim vezni red Hrvatske, to je nešto fenomenalno. Pa ni Francuzi nemaju takve igrače. I oni bi morali bili ljubomorni na nas!

Kako komentirate moguće promjene u vrhu HNS-a?

- Promjene su nužne, to je sigurno. Pogledajte samo moj Zadar i županiju, pa koliko ima igrača u reprezentaciji, a kad vidim gdje djeca treniraju, u kojim uvjetima, srce me boli. Djeca treniraju na betonu, na ‘Bagatu’, a u reprezentaciji igraju Modrić, Subašić, Vrsaljko, Santini... Sve su to igrači iz top europskih klubova, igraju završnice Lige prvaka, a dolaze iz uvjeta kojih se svi skupa sramimo.

Pratite li svoj Monaco?

- Nemoguće je koliko se promijenilo igrača, ali i igra. Došli su novi, ali nisu dobro zamijenili ove koji su otišli. I neki koji su ostali, a imali su ponude, upali su u krizu, nemaju više taj momčadski duh. PSG je čudo, oni su svijet za sebe.

Navijači Rangersa vas i dalje obožavaju, čestitaju vam rođendane, prisjećaju se važnih golova... Odete li kad u Glasgow? Je li vam žao što zbog ozljede niste odigrali oproštajnu utakmicu?

- Nisam ja za oproštaje. Bilo je dovoljno sentimentalno i kad sam izašao na teren pozdraviti ih.

U svojim najboljim danima zabili ste četiri gola u Ligi prvaka i bili na pragu odlaska u Milan. Je li vam žao što niste zaigrali u Italiji?

- Ne, niti malo. Milan je Milan, ja sam od malih nogu navijač Milana, ali neke stvari se nisu odvile kako treba. Čim je došao predsjednik Rangersa, odmah sam odlučio. Sve je bilo gotovo u jedno popodne, poslali su zrakoplov po mene... Za razliku od Milana, koji su nešto ‘kenjkali’ i premišljali se. Otišao sam u Glasgow i nisam požalio!

Je li vam žao što vas Hajduk nije prepoznao, kao ni Modrića?

- Ma gledajte, puno se pričalo o tome tko je prepoznao koga, a tko ne... Nije to baš tako jednostavno, znam to i iz vlastitog iskustva jer i ja sad gledam mlade igrače i procjenjujem mogu li biti pravi igrači. Evo, na primjer, Griezmanna je otac s 15 godina odveo u španjolsku drugu ligu jer ga nije željela nijedna francuska momčad. Ali niti jedna! Bio je malen i nerazvijen i svi su ga odbijali. Pričao je nedavno da je više tad suza prolio nego ikad u životu. Eto, i Luka je isto tako morao proći kalvariju da bi uspio. Jedan je danas najbolji igrač francuske reprezentacije, drugi hrvatske. Svjetske klase! Pa vi vidite. Svi griješe, nije lako kod djece pogoditi. Jedan je Mbappe, za kojeg svi vidimo da je ekstra...

Obiđete li mehaničarsku radionicu u kojoj ste radili prije nego što ste postali vrhunski nogometaš?

- Radionica i dalje postoji, samo tamo nema više Dade. Ha, ha, ha... Sad je vodi sin nekadašnjeg vlasnika, kao i klub. Imaju dva-tri interesantna igrača. Tko zna, možda se opet ponovi moj slučaj... Nikad ne znaš.

Jeste u kontaktima s nekim od bivših suigrača?

- Uglavnom da, čujemo se povremeno.

Postoji li još u vašem kvartu u Zadru, na Meladi, onaj grafit ‘Dvi su Amerike, jedan je Dado Pršo’?

- Ha, ha, ha... Ajme, stvarno vam ne znam reći. A zanimljiv je bio, naši ljudi su vam takvi, puni duha, vica. Takve stvari se nikad ne zaboravljaju...