Janica: Moj Oskar (4) već skija i vozi snowboard! Ivica? Nisam sigurna da zna što radi na brodu

Linija je vitka, lice nasmijano, s oba uha ljuljaju se naušnice u obliku snježne pahuljice. Janica Kostelić (40) došla je uveličati poseban dan svoga oca Ante Kostelića, koji je primio nagradu za životno djelo od Hrvatskog skijaškog saveza. Nagradu koja i nosi njegovo ime.

- Lijepo je znati da ljudi gledaju i cijene sve što je napravio - rekla je Janica, koja je u prvom redu sjedila uz majku Maricu dok su se govornici prisjećali velikih Gipsovih uspjeha. Koje su iznijela njegova djeca Janica i Ivica.

- Meni je najljepši, najupečatljiviji trenutak u sportskom životu bio kad je Ivica osvojio srebro u kombinaciji na Zimskim olimpijskim igrama 2006. Moje karijere? Mora li biti neki uspjeh? To su putovanja sama po sebi. S kojih ima puno anegdota, teško mi ih je ovako nabrajati. A tuđem uspjehu mi se lakše veseliti nego svom jer za sebe znam koliko mogu i vrijedim i imam utjecaj na rezultat, a na drugu osobu nemam pa mi je vrjedniji taj uspjeh, odnosno što je netko pronašao put do uspjeha - naglasila je.

I otkrila da ne razmišlja baš puno o svojoj karijeri.

- Ne razmišljam što bih napravila drugačije, nema smisla trošiti vrijeme na razmišljanja što si mogao u prošlosti, bolje je potrošiti vrijeme na nešto produktivnije za budućnost. Pa čak i o tome kako ćeš za pet minuta popiti kavu, i to ima više smisla nego razmišljati što si nekad mogao drugačije - smatra pa dodaje:

- Teško mi je pričati o sebi, ako drugi kažu da sam imala jaku glavu, valjda je tako.

Ali je itekako svjesna da joj je puno pomoglo što joj je trener bio otac.

- Nije bilo lako balansirati, ali njemu je bilo teže jer kad si roditelj, ne možeš zapostaviti tu stranu. Meni je bilo dobro, teško bih funkcionirala s nekim drugim trenerom, tko mi nije tata ili obitelj, jer sam si priuštila više slobodnog ponašanja. Jer uvijek ti je to tata. Da smo imali isključivo profesionalni odnos, ne bih imala mjesta za svoje tvrdoglavosti.

I ne samo otac, nego je i brat dobar dio karijere bio s njom.

- Obitelj je temelj svega, potiče da ostvarimo što želimo, da prepoznamo sebe, u čemu možemo biti uspješni, svakome obitelj treba biti temelj uspjeha. Previše se to naglašava kao nešto posebno, a treba biti normalno.

Planirate li prenositi svoje bogato iskustvo budućim skijaši(ca)ma?

- Nije samo pitanje želim li ja, nisam sama u tome, netko drugi treba to željeti da bih ja to mogla raditi. Ja imam energiju, ali dosta je to kompleksna priča, nije problem prenašati znanje nego žele li ti ljudi to znanje.

Čujete li se sa Zrinkom Ljutić, udijelite pokoji savjet?

- Ne, ne savjetujem je, ima ona svoj tim, svoje trenere, ne moram se miješati, poštujem tuđi autoritet. Mogu je samo podržati i navijati za nju, a još jedna pametna glavica joj ne treba.

Koliko ste često na skijama?

- Kad stignem. Evo, sutra idem. Ali ne Sljeme nego negdje gdje ima malo više snijega.

I sa sinčićom Oskarom (4)?

- Da, već on skija, vozi snowboard, sve zna.

A brat? Bojite li se za njega kad pratite te njegove prekooceanske avanture?

- Ne bojim se uopće za brata. Ne bih rekla da mi je gušt pratiti ga, ali to je njegov izbor.

Pa je li vam strašnije bilo gledati ga na spustu u Kitzbühelu ili na regati preko Atlantika?

- U Kitzbühelu je znao što radi, a nisam sigurna da na jedrilici zna što radi...