Sport

Komentari 0

Jergović: Može li Hrvatska pobijediti, a da o tome šute oni koje nogomet ne zanima?

Jergović: Može li Hrvatska pobijediti, a da o tome šute oni koje nogomet ne zanima?

Tuga hrvatskog nogometa u pravilu nastupa s prvom pobjedom, jer se tada u igru umiješaju oni koje nogomet ne zanima. I katastrofa biva veća od svakog poraza.

Marko Livaja u press zoni, ispred onoga reklamnog panoa, daje izjavu nakon utakmice. Reporter HRT-a Edin Mahmuljin, koji zapravo i nije nogometni novinar, nego je lajfstajl specijalac, nakon jednog i pol pitanja iscrpi svu svoju imaginaciju, ne zna što bi dalje pitao, pa udara u one najtanje žice: pita Livaju posvećuje li kome postignuti gol. Postoji, naime, u posljednjih četvrt stoljeća u Hrvata običaj da se golovi “posvećuju”. Otprilike onako kao što se u nekim drugim kulturama katkad posveti sonet, roman ili simfonija, u nas posvećuju golovi. Običaj je ustanovljen na Europskome prvenstvu u Engleskoj 1996, kada je Davor Šuker započeo s posvećivanjem golova Franji Tuđmanu. Ne imajući kamo da uzmogne, Livaja je spremno posvetio gol svome nedavno stradalom ocu. HRT-ovom novinaru to, međutim, nije dovoljno, pa kaže: “Emotivan trenutak, sad ste posvetili pogodak ocu, samo da vas pitam, to je bila velika tragedija, jeste li gledali s ocem puno utakmica, puno pričali o svjetskim prvenstvima i kako bi voljeli zabiti gol…” Tu igrač prevrne očima, “jesam, jesam, puno sam bio vezan za njega”, izgovara, “i sigurno je bilo teško, i sve to, ali ti momenti se jednostavno događaju u životu, i idete dalje”, pokušava depatetizirati stvar i nekako odbiti Mahmuljinovu provalu u svoju intimu. Ovaj je, međutim, dobio ono što je tražio: zeru primitivizma, mrvu mrtvog oca, svođenje nogometne igre na ono što je njemu i njegovoj publici razumljivo i blisko. I premda nogomet nije naročito komplicirana igra, dovoljno je shvatiti pravilo ofsajda i kad je vrataru dopušteno da igra rukom, niti se nogometaši bave semiologijom i filozofijom jezika, postoji, naročito poslije velikih pobjeda - premda je nejasno otkad je to i pobjeda nad Kanadom velika - ta po igru i po njezine pratitelje osobito uvredljiva potreba da se javni diskurs svede na razinu vlastite imaginacije, životnih interesa i pogleda na svijet. A to je, ne samo u slučaju Edina Mahmuljina i HRT-a, doista jako nisko. Kada nekome umru otac ili mater, kada mu, gluho bilo, nastrada dijete, općenito mu se u privatnom životu dogodi nešto jako loše, onda ga, ako nisi ona posljednja mahaluša, puštaš da sam o tome govori, kad želi da govori, ili da ne govori, kad ne želi da govori. Kad Francesco Petrarca nekome nešto posvećuje, on to sam napiše i kaže…