Jerkov: Dalipagić je bio najbolje krilo na svijetu. Zvao ga je Boston, ali nije smio otići...

Dražen Dalipagić, legendarni BiH košarkaš, član Kuće slavnih NBA lige i Fibe, preminuo je u 74. godini nakon duge i teške bolesti. Bio je najbolji igrač Svjetskog prvenstva 1978. u Manilli, gdje je s reprezentacijom bivše države postao prvak.

POGLEDAJTE VIDEO: Sprovod Petra Skansija

Pokretanje videa...

VIDEO

Sprovod Petra Skansija | Video: KanalRi

Jerkov: Zvao ga je Boston, ali...

- Naš Praja, kako smo ga zvali, bio je košarkaški velikan, onomad najbolje krilo na svijetu. Nakon SP-a 1978. godine imao je ponudu Boston Celticsa. Nije se odlučio na taj potez jer bi morao praktički pobjeći iz države, oprostiti se od igranja za reprezentaciju, a ako ne bi uspio u NBA-u, morao bi pauzirati četiri godine... Iako, ja vjerujem da bi on bez problema mogao igrati s profesionalcima jer je imao sjajne predispozicije, ne samo šut, nego i enormnu snagu i strašno visok skok - govori nam Željko Jerkov (72), Dalipagićev dugogodišnji suigrač iz jugoslavenske reprezentacije.

Dalipagić je bio i svjetski doprvak 1974., brončani 1982. i 1986., triput se penjao na pobjedničko postolje i na Olimpijskim igrama, zlatni je bio 1980., srebrni 1976. i brončani 1984. Na europskim prvenstvima osvajao je uzastopna zlata 1973., 1975. i 1977. (također najbolji igrač prvenstva), srebro 1981. i broncu 1979.

Triput u četiri godine (od 1977. do 1980.) proglašavali su ga najboljim europskim košarkašem. Klupsku karijeru počeo je u Partizanu 1971., igrao i za venecijanski Reyer, Real Madrid, Udine, Veronu i Crvenu zvezdu. U Reyeru je, dok još nisu uveli tricu, imao nestvaran prosjek od 43 koša po utakmici... Nakon završetka igračke karijere bio je trener.

- Nije ni čudo da su ga zvali "Leteći Mostarac". Skoro je dogovorio i dolazak u Split, u Jugoplastiku, ali tu je već bio Šolman na njegovoj poziciji pa je odlučio otići u Partizan. Ja sam ga upoznao jedno ljeto kad su me iz Pule poslali u Rovinj da im pomognem jer su igrali protiv mostarske Lokomotive prijateljsku utakmicu. Tada još nije imao dobar šut, samo je ulazio i zakucavao, prštao je od eksplozivnosti i neprirodne snage - govori Jerkov.

'Nije ni igrao juniorsku košarku'

Legendarni centar Jugoplastike nastavio je...
 
- Zajedno smo ušli u reprezentaciju 1973. i deset godina smo skupa igrali, kasnije smo se družili i u Italiji kad je igrao kod Pere Skansija, s kojim je bio prijatelj jer su njihove supruge skupa išle u srednju školu u Splitu. Praja je došao u reprezentaciju mimo svih pravila, on uopće nije igrao juniorsku košarku nego nogomet i rukomet, i došao je izravno u seniore, a vrlo brzo u petorku reprezentacije s kojom je na svakom natjecanju osvajao medalje. Sjećam se da je na jednoj utakmici Skansi odlučio da ga uopće nećemo čuvati, jer čuvali ga ili ne čuvali, on uvijek zabije trideset, i to prije vremena trica... Bio je fizički dominantan, savršene tehnike, skoka i šuta, nitko prije njega nije imao na krilnoj poziciji takve fizikalije... Otišao je prerano, a ja ću ga pamtiti po tome što smo deset najboljih godina naših karijera proveli rame uz rame u reprezentaciji.

Skansi je Dalipagića poslao u onu stvar

Osamdesete godine bile su zlatno doba talijanske košarke i mnogo igrača i trenera iz Jugoslavije pronalazilo je angažmane u susjednoj Italiji, gdje su zbog uspjeha reprezentacije bili itekako na cijeni. Zauzvrat su dobivali ugovore kakve u to vrijeme kod kuće nisu mogli ni sanjati. Jedan od njih bio je i Bogdan Tanjević, koji je zahvaljujući Skansiju dobio posao u Caserti, a anegdote s legendarnim hrvatskim trenerom podijelio je u monografiji "Petar Skansi - vizionar staroga kova".

"Pero me jednoga dana nazvao u Sarajevo i pitao me što radim, kakvi su mi planovi... i kazao mi da se u Caserti otvara mjesto trenera. Ja sam s reprezentacijom 1981. godine na Europskom prvenstvu u Čehoslovačkoj osvojio srebro i gledao sam kako otići negdje vani jer sam živeći na "saveznoj plaći" stalno bio bez prebijene pare, dužan 'ko Grčka. Nisam imao niti za autobusnu kartu od Sarajeva do Splita. Pero je potegao iz Italije autom u Split, doveo je sa sobom i predsjednika Caserte, počastio ga i nahvalio me kao da sam najbolji trener u Europi. I inače je Pero bio galantan čovjek, ali tim me potezom zadužio za cijeli život i otvorio mi vrata inozemne karijere. 

Treneri koji su se poznavali iz lige ili iz reprezentacije međusobno su pomagali jedni drugima, Nikolić Skansiju, Skansi Tanjeviću... ali su pomagali i igračima poput Kićanovića, Jerkova, Dalipagića, Radovanovića..., angažmanom u klubovima u kojima su radili. Spletom okolnosti važnu je ulogu za nastavak Skansijeve karijere odigrao Dražen Dalipagić, za kojega je Skansi jednom zgodom u šali kazao kako su njih dvojica jedini košarkaši s ozbiljnim karijerama koji nikad nisi igrali juniorsku košarku. 

Popularni Praja igrao je u Udinama, a uz unosan igrački ugovor imao je još unosniji sponzorski ugovor s tvrtkom Kronos, koja je izradila posebnu liniju sportske obuće za košarkaše i nazvala je 'Kronos Praja' po njegovom prepoznatljivom nadimku. Dalipagić je bio jedan od najskuplje plaćenih igrača u Italiji i njegov prelazak iz Udina u Hitachi iz Venecije bio je velika vijest, ali nedugo po dolasku u Veneciju klub je napustio trener Tonino Zorzi pa je direktor zamolio svog najboljeg igrača, a koga bi drugoga, za savjet i pomoć u pronalasku kvalitetnog trenera. Dalipagić se sjetio Skansija koji je u Ljubljani već pomalo zaboravio na košarku: 

Znao sam da je Pero uzeo pauzu ali činilo mi se da bi mogao biti pravo rješenje za Veneziju. Nazvao sam ga u poluvremenu jedne bitne utakmice reprezentacije, mislim da se igralo s Grcima. Bio sam siguran da će biti kod kuće zbog utakmice, ali javila se njegova kćer Jana i kad mi je rekla da su mama i tata u kazalištu nije mi bilo drago, shvatio sam da ga košarka baš i ne zanima. Ostavio sam poruku da mi se javi, ali Pero mi se javio tek sutradan i onako na prvu me poslao u neku stvar. I ne samo mene, nego i košarku... Ništa, pomislio sam da nema ništa od angažmana, ali isto popodne njegova je supruga nazvala moju suprugu (Sonju Požeg op. p), jer su se njih dvije poznavale iz Splita, skupa su i u školu išle... Požalio sam joj se kako me Pero izvrijeđao i odbio posao koji sam mu pronašao, na što mi je ona rekla da će popričati s njim. Damira ga je malo omekšala, dan kasnije Pero me ponovno nazvao pa sam ga i ja malo omekšao, rekao sam mu da posao neće biti težak i na koncu je prihvatio ponudu Venecije i vratio se košarci. 

U Veneciji smo on, ja i Ratko Radovanović lijepo surađivali, bili smo negdje u sredini prvenstvene ljestvice, bez puno stresa i živciranja, a nakon toga mu se puno toga otvorilo. Na pola sezone otišao je u Phonolu iz Rima, a nakon toga u Benetton s kojim je osvojio prvo prvenstvo i kup te igrao finale Kupa prvaka protiv Limogesa. Kasnije je vodio i reprezentaciju Hrvatske do velikog finala s Dream Teamom na OI u Barceloni... Često sam ga kasnije zezao da je mogao sve upropastiti kad me onako grubo poslao u neku stvar, i podsjećao ga da je za taj drugi, uspješniji dio njegove trenerske karijere u stvari najzaslužnija supruga Damira koja ga je urazumila i nagovorila ga da prihvati ponudu Venecije."