Sport

Komentari 16

Kako je Ćiro u Dinamu stekao autoritet: 'A on je mislio da mu se Bosanac nema što obraćati'

Kako je Ćiro u Dinamu stekao autoritet: 'A on je mislio da mu se Bosanac nema što obraćati'

I Čačkovića i Nikolu Markovića sam naravno zadržao u ekipi. Od neprijatelja sam napravio prijatelje, a oni su mi to vratili svojim kvalitetnim radom, otkrio je Ćiro u novoj anegdoti

U Dinamu su prije mene bila tri Markovića. Jedan je moj prijatelj Vlatko, kojemu su nekoliko godina ranije u “slučaju Tomić” oduzeli već dobiveno prvenstvo, drugi je Đalma kojega sam zamijenio na trenerskoj klupi na polusezoni 1981. g., a treći je, daleko najutjecajni od svih njih, bio oružar Nikola Marković, započeo je Ćiro Blažević novu životnu i sportsku anegdotu koju je podijelio na društvenim mrežama.

POGLEDAJTE VIDEO:

I nastavio:

"Tadašnji predsjednik Dinama Vid Ročić upozorio me po mom dolasku da se čuvam Nikole, ni on mu, kako mi je rekao, ništa ne može. Igrači ga vole, a on s njima cuga i zabavlja ih nekim vicevima. Spreman je sabotirati svakog trenera koji pokuša na bilo koji način poremetiti tu harmoniju u svlačionici četrnaestoplasiranog kluba u prvenstvu, a gdje su se - zamislite molim vas to - nalazili moji sinovi u trenutku kada sam ih preuzeo.

Prvi moj ulazak u Dinamovu svlačionicu bio je, stoga, možda i najvažniji. Kada sam otvorio vrata da uđem, vidio sam u kutu fizioterapeuta Josipa Čačkovića, Nikolinog najboljeg prijatelja, kako razgovara na telefon…

“Spuštaj slušalicu”, zagalamio sam na njega. "Spusti je!”

Čačković me puslušao i odmah prekinuo razgovor, a Nikola Marković koji je u tom trenutku skupljao neke dresove i majice s poda te ih stavljao u korpu za veš, pogledao me ispod oka. Onako, kao, što se ja imam derati na njegova Čačkovića, smišljajući odmah kako da me sabotira.

Pri tome mu je ispao jedan dres iz pune korpe na pod i ja sam ga na to upozorio.

“Ispao Vam je dres”, rekao sam mu, a on kao da je jedva dočekao da mu se obratim…

“Pa kaaaaaj????”, podviknuo je bezobrazno, želeći mi dati do znanja da je on glavni i da mu se jedan Bosanac poput mene, uz to još i skijaš, kako su me zvali zbog mog uspjeha u skijaškom trčanju na Jahorini kada sam kao sedamnaestogodišnjak postao juniorski prvak države, nema što obraćati. Ionako će me se, bio je uvjeren, brzo riješiti.

Čim okrene i igrače protiv mene.

Znao sam da je to bio onaj šekspirijanski trenutak biti ili ne biti. Na licu mjesta se odlučivalo tko će biti šef u ovoj svlačionici i tu nisam smio omanuti. Da sam se povukao ili nekako prešao preko toga, teško bih ikada uspostavio potrebni autoritet nad igračima, a koji su cijelu ovu situaciju promatrali bez riječi. Marković se preračunao utoliko što nije znao da sam ja upravo to i tražio, neku kavgu, čeznuo sam za tim da mi pruži povod pa da odmah postavim ispravan odnos snaga.

Zaletio sam se pravo na njega i nogom opalio po dnu pletene korpe koju je držao u rukama. Svi dresovi su poletjeli u zrak i zatim skupa s korpom završili ponovno na podu.

“Pokupi sad sve ovo i marš napolje!”, zagalamio sam na njega, “da te više nisam vidio”.

Bilo mi je tada 40-ak godina i bio sam u punoj fizičkoj snazi. Znao sam da ukoliko do toga dođe, nema toga koga ne mogu prebiti. U mladosti sam se po čaršiji često tukao, a jednom prilikom sam mnogo starijeg sestrinog momka skoro bacio u Lašvu. Već je visio na rubu mosta kada me moj otac Mato u tome spriječio jer je, kako je on to rekao, teško pronaći dobrog muža za Seku. Bio je u pravu, kasnije se ona udala za njega i bio joj je dobar muž. Jednom drugom prilikom, sad kad već pišem o tome, nokautirao sam jednog Matinog prijatelja pijanca. Bio je to neki grmalj i kartali su kod mog Mate u gostionici kada je on, u tom svom pijanskom zanosu, rekao nešto ružno o mojoj majci.

“Rašide, ustani malo…”, rekao sam mu vrlo uljudno, a on je pitao zašto. “Da ne pričaš kasnije kako sam te nokautirao dok si sjedio”, odvratio sam mu.

On je na to skočio ko oparen, a ja sam se vrlo brzo pobrinuo da zalegne.

Jedan oružar poput Nikole Markovića - odlučio sam bio čvrsto - neće mi stati na put da ostvarim najveći uspjeh u svojoj karijeri. Ako bude potrebno, nabit ću i njega kao što sam to učinio s korpom za veš…

On je, međutim, odmah pokorno sve pokupio s poda i, zajedno s Čačkovićem koji je cijelo to vrijeme stajao kraj telefona, napustio svlačionicu.

U tom trenutku, uvjeren sam, počeli su se rađati moji sinovi, a ja sam lagano postajao njihov otac. Svi igrači su, naime, u čudu gledali kako sam se postavio prema nekome tako zeznutom kao što je bio njihov Nikola i odmah su shvatili da sa mnom neće biti šale. Nisam tu došao kako bih održao stanje u svlačionici koje je dovelo do toga da jedan ovako veliki koncentrat talentiranih igrača stoji ukopan na četrnaestom mjestu tablice. To što sam tada Nikoli napravio, vjerujte mi na riječ, a živi su mnogi moji sinovi pa ih slobodno pitajte, bilo je mila majka spram onoga što sam nakon toga njima činio.

Nekoliko godina kasnije mi je moj kapetan Zeko rekao kako su se oni mene bojali, ali mene je to uvrijedilo jer ja nisam htio da me se boje, već da shvate kako sve što činim radim isključivo za njihovo dobro i za njihovu afirmaciju koju će im donijeti dobar rezultat. A, onda da me zbog toga zavole ili, eto, barem poštuju.

Utakmica protiv Vojvodine u Zagrebu, godinu dana nakon što sam šutnuo Markovićevu korpu, a time, kako je lagano svima postajalo jasno, i tu neku pretjeranu ležernost iz Dinamove svlačionice, iznijela je sve to na vidjelo. Utakmica koja je realno govoreći bila ispodprosječna, tehnički nedotjerana i nimalo lijepa, pokazala mi je ono što sam otpočetka tražio: jednu novu i snažnu maksimirsku momčad koja se ne ustručava na terenu i potući s nekim tko je objektivno fizički jača i izdržljivija momčad.

Iz većine duela, driblinga i startova, izlazili smo kao pobjednici demonstrirajući time jedan vrlo visoki radni kapacitet i pobjednički mentalitet.

Ta borbenost, izdržljivost i odlučnost, ono je što je Dinamu ranijih godina nedostajalo. U Maksimiru se sada počeo igrati pravi muški nogomet i nije ni čudo da smo ekipu od koje smo u prvoj utakmici izgubili, sada pobijedili s uvjerljivih 3-0.

Prekrasan pogodak postigao je moj Cico iz slobodnog udarca, a i Snješko Cerin bio je u dva navrata precizan. Trideset tisuća ljudi koji su se taj dan okupili na stadionu, a napominjem da je bio radni dan, mogli su biti zadovoljni onim što su vidjeli. Njihovi heroji, dojučerašnji šminkeri koji su se ustručavali uklizati u blato te su smatrali kako je jedan ili dva lijepa poteza po utakmici sasvim dovoljno da se bude glavna faca u gradu, sada su pružili jednu rovovsku borbu u kojoj su svog protivnika potukli do koljena. Prvo mjesto u prvenstvu je prirodan rezultat takvog načina rada.

I Čačkovića i Nikolu Markovića sam naravno zadržao u ekipi. Od neprijatelja sam napravio prijatelje, a oni su mi to vratili svojim kvalitetnim radom. Nitko bolje od Nikole nije znao izabrati čepiće za kopačke igračima uzimajući u obzir vremenske uvjete, stanje terena i njihovu težinu, a Joža Čačković je u klubu osim za maserski stol bio zadužen još i za mnoge druge poslove. Od putnih karata, smještaja u hotelima, izbora hrane pa sve do brige o maksimirskim gostima... Danas sam sklon kazati da nije bilo kvalitetnog Čačkovića, svjetskog fizioterapeuta, vrlo teško bih postigao ovaj veliki uspjeh. Bio mi je desna ruka. Zbog svih tih svojih kvaliteta bio je, naravno, jako cijenjen i voljen u klubu.

Njega i Nikolu je nakon mog odlaska iz Dinama istjerao tadašnji tajnik Branko Devčić i Barač, a kada sam se ja ponovno vratio, prvo što sam napravio bilo je ponovno angažirati taj nepobjedivi tandem. Nikoli sam tom prilikom uručio i novu, malo veću korpu za veš kako mu ubuduće dresovi ne bi ispadali", završio je Ćiro.

Najčitaniji članci