Kako je Gips stvorio prvake: Janica trebala biti balerina...

Što to rade Ivica i Janica, sav u čudu pitao je Antu Kostelića Damir Urek, s kojim je Gips krajem sedamdesetih radio u Rukometnom klubu Medveščak. Kostelić je vodio prvu momčad, a Urek juniore i bio je član uprave.

Deset godina poslije Urek je bio tajnik Rukometnoga kluba Zagreb. Trebao je nešto obaviti u prostorijama sportskog društva. Tad je vidio pomalo zastrašujući prizor. Još maleni Ivica i Janica odradili su seriju trčanja i skokova po stubama tribine na stadionu u Kranjčevićevoj, a zatim su skakali s dva metra visokog postolja za reflektore!

- Treniramo - odgovorio je Kostelić, već spreman na nastavak Urekova čuđenja.

- Ali zar se ne bojiš da će ti se djeca ozlijediti?

- Kad jednom izgubiš strah, više se ne bojiš ni strmine ni ičega. Čuj, stari, čuj, stari, ako mi daju da radim, ako mi daju da radim, ja ću s njima biti olimpijski pobjednik, olimpijski pobjednik! - šokirao je Kostelić Ureka.

Odbili ga zbog fanatizma

Urek, koji Kostelića pamti kao neobično blagonaklonog prema mladim trenerima, tako je postao jedan od prvih ljudi koji je iz Gipsovih usta čuo viziju pobjede...

Obitelj Kostelić danas je ponos Skijaškoga kluba Zagreb. Na sljemenskom skijalištu zagrebaši su ponosno istaknuli ploču - svijetu objavljuju da su njihovi članovi Janica i Ivica Kostelić olimpijski pobjednici i svjetski prvaci. Ali da ne ostane nezabilježeno, Ante Kostelić posao je skijaškog trenera prvo zatražio u Medveščaku. Odbili su ga - zbog fanatizma. Rekli su kako bi sigurno više trenirao sebe nego druge.

Ante Kostelić postao je trener Zagreba. Predsjednik kluba Ivo Drinković zaključio je da boljega kondicijskog trenera od Kostelića nikako ne bi mogli pronaći.

- Čuj, Ivo, ja sam ovamo došao napraviti svjetske šampione! - bila je Kostelićeva nastupna rečenica na novom poslu.

U Zagrebovoj upravi, naravno, u tim trenucima nisu vjerovali u svjetske šampione. Nadali su se konačnom priključivanju Slovencima ili bar jednom skijašu koji će se natjecati u Svjetskom kupu. Kostelić je u trenu podignuo kvalitetu suhih treninga, a upravu je začudio koncepcijom “winning without technology” (pobjeđivanje bez tehnologije). Ne trebaju mu voki-toki, ni kolci, ni bušilice... Ništa. On sve to ima u glavi.

Janičin talent

Ante je ubrzo enormno povećao broj snježnih treninga, sa 100 na 150 ili 160 dana, pri čemu je morao svladati otpor dijela roditelja. Na kraju svake natjecateljske godine roditelji su ga pokušavali smijeniti, ali uprava ga nije dala. Kostelić je, osim juniora, trenirao sina Ivicu, a Janica je sa strane gledala treninge i trčkarala uokolo.

- Kaj buš s malom - pitao je Kostelića jednom Drinković.

- Ona bu ili balerina ili tenisačica - odgovorio je Gips.

- Ma jesi ti lud?! Ne vidiš kakve motoričke sposobnosti ima? - navaljivao je Drinković.

- Ali nemam novca za dvoje djece... - slegnuo je Kostelić ramenima. Ipak, uoči putovanja u austrijski Kaprun, kamo su zagrebaši odlazili trenirati, Drinković je 1988. godine Janici darovao skije svog sina, rođenog 1982., iste godine kao Janica.

Svi koji su vidjeli te doslovce prve Janičine skijaške korake, bili su zaprepašteni njenim talentom.

Uoči prve Janičine spustaške pobjede u Svjetskom kupu Ante Kostelić u jednoj je od trgovina u Bad Kleinkirchheimu stajao u redu iza njemu nepoznate žene. Ona i prijatelji nešto su razgovarali na hrvatskom. Čuvši kako gospođa od prodavačice traži kruh s kukuruznim sjemenkama, Kostelić nije odolio, morao je dobaciti: “Nemaju vam oni takvo što”. Kad se žena okrenula da vidi tko to ciničnim komentarom prigovara domaćinima što nisu dovoljno odani zdravom životu, više se nego ugodno iznenadila ugledavši Antu Kostelića.

Trener nad trenerima malo je razgovarao s navijačicom pa je svatko otišao svojim putem. Žena na tribine, grleno navijati za Janicu, a Kostelić u još jedan u nizu svojih trenerskih trijumfa. Besmrtnik, a normalan čovjek...

Prva Antina plaća u skijanju bila je 1000 maraka

Suradnju sa Skijaškim klubom Zagreb Ante Kostelić počeo je zgodom kojoj je bilo suđeno da postane anegdota. Nakon što je dogovorio plaću, 1000 ondašnjih njemačkih maraka, uzeo je klupski kombi Traffic da bi preselio stvari iz Celja, gdje je radio kao rukometni trener. Vratio se ljutit. Kakav su mu to kombi dali, ne ide brže od 80 kilometara na sat. Zaboravili su mu reći da vozilo ima pet brzina, a ne samo četiri.