Karate majstor s FER-a: Znam da me mama gleda tamo gore

Tko kaže da se ne može? Trenira dvaput dnevno, ide na predavanja, uči, osvaja medalje i samo ga još nekoliko ispita i diplomski rad dijele od titule inženjera na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

Sve je to dvadesetdvogodišnji karatist iz Varaždina, Enes Garibović.

Početkom prosinca bio je srebrni na turniru Svjetske lige u Kini, a time je zaokružio odličnu godinu u kojoj je osvojio pojedinačno srebro na Mediteranskim igrama. Drugi put zaredom osvojio je i 'Super 8', turnir najbolje osmorice na koji se dolazi samo pozivnicom organizatora.

Karate 'genetski predodređen'

Enes se kao i mnoga djeca okušao u nekoliko sportova. Tata Esad koji je izbornik hrvatske karate reprezentacije poticao ga je da se okuša u raznim područjima i nikad mu nije stavljao karate na prvo mjesto.

- Kao mali sam trenirao nogomet u Varteksu i dan danas volim taj sport. Bilo je to od moje osme do 12. godine, a još sam se okušao u plivanju, tenisu, skijaškom trčanju i naravno karateu. Tata me slao na mnogo sportova, ali očito da su i geni na kraju prevagnuli da završim u karateu - započeo je Enes.

Ljubav je to koja traje odmalena, a s godinama se samo razvijala i prerastala u nešto više. 

- Kao klinac na TV-u sam gledao Jackieja Chana i Brucea Leeja, a i tata je ipak najviše znao o karateu. Sa sedam godina počeo sam trenirati karate, a dvije godine od prvog treninga postao sam državni prvak. Bilo je to 2005. godine, a nakon toga sam osvojio još mnogo medalja u mlađim uzrastima. Bila je fora donositi medalje u školu i pokazivati ih prijateljima, znate kako je to dok se kao dijete imaš čime pohvaliti .

U srednjoj je karate još 'hobi'

S osnovnoškolskim obvezama Enes je mogao trenirati i dva, tri sporta. Ipak, dolaskom u srednju školu morao se odlučiti samo za jedan. Upisao je Prvu varaždinsku gimnaziju koja je zahtijevala mnogo više truda. Rečenica roditelja: 'Obrazovanje je na prvom mjestu' morala se poštivati, a Garibović se posvetio učenju i karateu.

- U srednjoj školi počeo sam trenirati dvaput na dan, a dolaskom na fakultet to je izraslo i u nešto više. Trebalo je uskladiti treninge i obaveze, a tu se puno zahvaljujem FER-u i profesorima koji mi izlaze u susret. Na završnoj sam godini i dobro mi ide. S vrlo dobrim uspjehom i bez zaostataka riješio sam prethodne godine, a još mi malo fali do diplome - rekao nam je Enes.

Nije lako, tu je puno stvari koje treba obavljati uz studiranje, a uz treninge i turnire, učenje bi od mnogih bilo zanemareno.

- Sve je stvar organizacije. Fali mi vremena za sebe, ali sam sam izabrao takav put. Ipak, da nemam podrške obitelji, prijatelja i fakulteta bilo bi puno teže nego što je. Zato sam zahvalan svima koji su uz mene, a još jednom zahvala profesorima što mi izlaze u susret. 

Studentima je jedna od prvih asocijacija na studiranje 'menza'. Mjesto je to zbog kojeg su mnogi studenti dobili nekoliko kilograma kroz studij, ali Enes i na to mora paziti. Ali kad je sila, i u menzi se pojede.

- Pazim na hranu jer skidam kilograme prije borbe. Hranu većinom kuham sam ili pojedem u nekom restoranu, dok je menza malo nezahvalna, ali i tamo jedem dok sam u žurbi ili ima nešto što mogu iskoristiti.

'Znam da me mama prati i bodri na svakom koraku'

Prije pet je godina Enes ostao bez majke Tamare kojoj posvećuje svoje medalje.

- Da, mama mi je bila podrška, a znam da me i dalje gleda i bodri. Shvatio sam da život ide dalje, a ja ću se i dalje boriti sa svim izazovima. Jako sam vezan za obitelj i bliske prijatelje kojima posvećujem svoje uspjehe - kratko je prokomentirao mladi karatist.

Veliku mu podršku osim obitelji daje i Hrvatski Karate Savez. 

- Savez i Olimpijski odbor plaćaju nam putovanja na natjecanja i dnevnice. Sve je super s njihovim radom i trude se omogućiti nam sve potrebno. Uvijek može bolje, ali i ovako je sve na respektabilnoj razini.

Novac od turnira dovoljan je za malo bolju 'kavicu'

- Lijepo je dok si student pa si sam, primaš stipendiju i možeš živjeti normalnim životom. Kasnije je problem jer smo mi svi trenutno svojevrsni poluprofesionalci, ne možemo kasnije živjeti na zaradi i staroj slavi poput nekih drugih sportaša. Recimo ja sam za svoju medalju na turniru dobio 200 eura, što je u odnosu na zaradu nekih nogometaša svota za 'kavicu'.

Enes će imati mogućnosti zaposlenja nakon završetka fakulteta, ali on se vidi u karateu. Što se tiče sponzora, u karateu su rijetki oni koji imaju nešto više od sponzora opreme.

- Nadam se da ću nakon diplome naći nekog poslodavca koji će biti razuman što se tiče mojih obaveza, a ako to neću uspjeti vjerojatno ću se u potpunosti posvetiti karateu. Trenutno imam svog sponzora opreme, a u karateu nije baš uobičajeno da se od sponzorstava zarađuje - rekao je Enes i dodao:

- Neću uvijek biti mlad pa da mogu trenirati kao danas, a za posao će biti vremena.

Sljedeći cilj su Olimpijske igre u Tokiju

Srebrnom medaljom u Šangaju krenuo je u pohod na Olimpijske igre. Do svibnja 2020. bit će još dvadesetak turnira na kojima će sudjelovati i prikupljati bodove za plasman u Japan. Srebro u Kini dovelo ga je u TOP 15 na kraju ove godine.

- Želim izboriti plasman na sljedeće OI, ali ako se to ne dogodi neće biti smak svijeta. Svi smo izjednačeni u TOP50 i možda zvuči malo glupo, ali bit će lakše osvojiti odličje u Tokiju nego se kvalificirati za odlazak. Cilj mi je korak po korak u neko vrijeme doći do TOP 5, a tako bi osigurao i direktan plasman u Japan, ako ne bi uspio putem turnira - završio je varaždinski karatist.