Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Imate priču? Zovite i šaljite! 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS email: reporter@24sata.hr telefon za čitatelje: 01/24-24-242
11 komentara

Letim, točim, učim: Magistra biologije ruši rekorde u motki

Sama sam kupovala motke, padala, krpala ih... Radim u kafiću, došao je Mladen Grdović i otpjevao za našu ekipu "Za Dinamo dao bih sve", kaže Martina Fileš (24), hrvatska rekorderka u skoku s motkom

Foto: Privatni album
11 komentara

Zagrebačka Dubrava na Olimpijskim igrama u Riju osvojila je više olimpijskih medalja nego Argentina i Turska. Sandra Perković, Manuel Štrlek, Josip Glasnović i Filip Hrgović... Naravno, iz Dubrave je i Martina Zubčić, također osvajačica olimpijske medalje, iz 2008. U tom susjedstvu živi i Martina Fileš, hrvatska rekorderka (4.05) u skoku s motkom.

- Susjed mi je Manuel Štrlek, tu je i Sandra Perković. Ima nešto u toj Dubravi, nekakve podzemne vode - kaže kroz smijeh i prisjeća se početaka. A oni nisu bili lagani. Uostalom, kao i kod mnogih u Hrvatskoj. 

- Nikada nisam voljela raditi obične stvari koje svi mogu i svi znaju. Mislim da ne može svatko skočiti s motkom i zato sam se zaljubila u nju, priča nam Martina Fileš (24), aktualna hrvatska rekorderka u skoku s motkom. Prije tri godine na Prvenstvu Balkana u dvorani, Martina je preskočila visinu od 4.05 metara i tako se upisala među najveće atletske uspjehe u Lijepoj našoj.

Put do uspjeha ove mlade skakačice bio je trnovit, a kako kaže, tek se nalazi na polovici. 

- Kao klinka sam se u školi bavila sportom, išla sam na natjecanja u atletici bez ikakvog treninga i postizala zavidne rezultate. Nekoliko trenera pitalo me jesam li zainteresirana baviti se skokom u dalj, ali skok s motkom mi je bio zanimljiviji. Tako da sam se opredijelila motku - priča nam Fileš, koja se atletikom bavi već 12 godina. 

- Tih četiri metra je zapravo bila više psihološka barijera nego što je to bila neka razlika od 3.80. Na treningu uvijek skačem bolje nego na natjecanju, što nije pravilo. Možda me nekakva trema pojede. Na treningu imam pokušaja koliko želim, dok na natjecanju samo tri puta skačeš i to je to. Što napraviš, napraviš - objašnjava nam Martina, koja je dugo skakala s motkom starom 15 godina. Tek kad je počela postizati bolje rezultate i uvjeti su postali bolji, no i sama priznaje kako je hrvatska atletika daleko od svjetskog ranga. 

- U teoriji nemamo ništa adekvatno, tako da je svaki rezultat u atletici, tko god ga je postigao, svjetsko čudo. Tek smo prije dvije godine dobili atletsku dvoranu, a za tehničke discipline bez dvorane je jednostavno nemoguće trenirati. Nemoguće je izvesti kvalitetan tehnički trening na hladnoći, vjetru ili kiši. Svi ti naši rezultati su jedno čudo - govori rođena Zagrepčanka koju je stara motka kočila u postizanju uspjeha. 

- Krajem prošle godine sam dobila motke od Atletskog kluba Agram. U tom periodu bila sam primorana kupiti pet motki. Svaka je bila minimalno 700 eura - priča Martina te dodaje kako je bitno da se s motkom pronađeš. 

- Neka motka mi je bila preslaba za skok, a sa sljedećom ne bi mogla nikako proći i padala bi. Neke su motke bile stare i krhnute pa smo ih morali kratiti. Krpali smo sa svime što smo mogli - prisjeća se atletičarka koja svakodnevno trenira. Tu su treninzi snage, brzine, izdržljivosti, tehnike i gimnastike. 

-  Svaki trening je drugačiji. Naravno da su mi draži ovi skakački i oni u kojima se usavršava tehnika gdje se zna napraviti 30 skokova po treningu - priznaje, a kapu skida svojem treneru Edi Josipoviću koji je s njom od samih početaka. Studentica diplomskog studija biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i Više trenerske škole na Kineziološkom fakultetu i sama kaže kako se divi treneru što ju je toliko dugo istrpio, s obzirom na to da ju trenira od samih početaka. 

Kad si profesionalni sportaš kojemu je san otići na Olimpijske igre, baš poput Martine, svakodnevno se odričeš onih stvari u kojima drugi lagodno uživaju. 

- Odricanje zbog sporta je moja svakodnevnost i nije mi žao. Ima vremena za izlaske, druženja i ljeta. Nisam neki ljetni tip pa mi nije problem tjedan dana otići na more, vratiti se i trenirati na 40 stupnjeva. Imam još četiri, pet godina gdje mogu održati maksimalnu formu, a onda ću nadoknaditi - govori Fileš koja se nada da će jednog dana ugledati svoje ime među listom natjecatelja na Olimpijskim igrama.

Sara Kolak u Riju je ispisala filmsku priču, scenarij koji bi trebalo ekranizirati. Ludbrežanka kojoj nitko nije davao velike izglede vratila se sa zlatnom medaljom. O sličnom scenariju sanja i Martina, iako...

- Promijenili su pravila. Podigli su norme za gotovo 25 centimetara što na toj razini stvarno čini veliku razliku između prosječnih i vrhunskih motkaša. Prestala sam se s tim opterećivati, rezultati će doći sami, maksimalno dajem sve od sebe i mislim da mi je to za sad dovoljno. Kad to pređe na neku višu razinu počet ću se motivirat ili demotivirat, vidjet ćemo - dodaje Martina koja u slobodno vrijeme pomaže bratu s radom u kafiću. 

- Više vodim računovodstvo, ali nije mi problem i konobariti. Kafić je preko puta Croatia Recordsa, pa dolaze dosta pjevača. Bili su Ivan Zak, Danijela Martinović, Opća opasnost, Mladen Grdović... Grdović je došao na bijelu bevandu i zapjevao za naše društvo "Za Dinamo dao bih sve", rekao je da mu je Zagreb drugi dom.

Od obaranja hrvatskog rekorda, ova 24-godišnjakinja je nekoliko puta preskočila i više od 4.20 metra, a veliku podršku daje joj dečko s kojim je u dugogodišnjoj vezi. Ljubav ju čini boljom sportašicom pa je, baš romantično, najbolje rezultata počela postizati kad se zaljubila.

- Još sam zaljubljena, makar su malo slabiji rezultati, ali imala sam parcijalnu rupturu hvatišta lože pa sam se oporavljala od ozljede godinu dana. Bitno mi je da mi je dečko velika podrška, makar mislim da ga je nekad malo sram što mu cura skače s motkom - šali se Martina koja je pred oltar trebala stati 18. travnja ove godine, no zbog pandemije korona virusa, par je morao odgoditi svadbu.

- Šalimo se da nam je Bog dao još jednu priliku da razmislimo - dodaje mlada atletičarka koje dane u karanteni provodi trenirajući kako bi ostala u formi. 

-  Brat i ja odemo trčati tu po kvartu, odradimo nekakvu statiku, istezanja, joge. Ne želim se previše forsirati kad jednostavno ne znam što će biti sa sezonom i da se ne ozlijedim - zaključila je Martina. 

Da sreća prati hrabre i odvažne, pokazalo se i u njenom slučaju. Sasvim slučajno nije završila u Italiji, državi s najviše smrtnih slučajeva od korona virusa.

-  Imam glupu sreću da sam sredinom drugog mjeseca po te motke koje mi je zapravo klub kupio trebala ići u Italiju i sva sreća da nisam jer vjerojatno se ne bi mogla vratiti. Dostavljač mi je donio. 

A da sve ne bude baš tako idealno, pobrinuo se - Liverpool.

- Brat i ja smo navijači Liverpoola, bila sam i na Anfieldu. Trideset godina čekaju da postanu prvaci i sad im se dogodi korona virus. A što da vam kažem, pehisti. I to najveći.

 

 

Naši partneri pišu
Message