Majka ubijenog košarkaša: Ovo što ja živim to uopće nije život

U okviru serijala 'Majke šampioni' na Areni sport govorila je Radmila Brkić, majka pokojnog košarkaša Partizana Harisa Brkića koji je ubijen hicima iz vatrenog oružja ispred dvorane nakon treninga. Preminuo je u prosincu 2000. godine, tri dana nakon ranjavanja. Imao je 26 godina. Ubojica (ili ubojice) do danas nisu pronađeni.

Brkić je rođen 24. srpnja 1974. u Sarajevu. Imao je 17 godina kada je u Bosni izbio rat. Otišao je u Srbiju, a majka i otac ostali su u Sarajevu.

- Kada je počeo rat, mislim da je on sa toliko godina, koliko je imao, brzo sazrio. To ga je uozbiljilo i sazrio je prije vremena. On je iz Sarajeva otišao ranije, a suprug i ja smo ostali još nekoliko mjeseci. Kad sam ga opet vidjela nisam gledala dijete nego ozbiljnog mladića, čovjeka. Okolnosti su bile takve.

Sine, zašto si pljunuo Acu Petrovića?!

U dresu Partizana odigrao je 290 utakmica.

- Postoji jedna epizoda koju ću pamtiti dok sam živa. Gledali smo kod kuće utakmicu, igrali su protiv Cibone. Haris trči gore-dolje i odjednom: moj sin pljune Acu Petrovića! Dođe kući i ja mu kažem: 'Pobogu dijete, jesili ti normalan? Zar te nije sram? Što si to napravio'?! A on mi kaže 'Ma pusti budalu'. I to je bilo sve što je rekao. Nikada nisam od njega saznala, tek sam kasnije čula da ga je Aco provocirao cijelo vrijeme kako je protrčavao. Ne znam je li ga opsovao.

Godinu dana je igrao u Podgorici, kad se vratio odigrao je samo tri utakmice za Partizan.

- Moj suprug je gledao neku utakmicu, zvoni telefon, ja se javim, sestra me zove i kaže: 'Rado, jesi li čula na televiziji da je Harisa netko upucao'? Kažem joj 'Ma daj što si ti čula, pusti budalaštine! Zašto bi Harisa netko ubio'?! U to vrijeme su se događale neke nezgode po Beogradu. Sestra nastavlja: 'Sad su prekinuli program, prebaci na Studio B'!

Rekli su mi da je još živ...

Radmila je poslušala sestru i tada, sa TV-a, saznala vijest koja joj je život pretvorila u tugu.

- Moj suprug je prebacio na Studio B. On se oduzeo. Ja znam da sam klonula, da sam samo sjela na parket. To je bilo... To je bilo... Ne mogu opisati. Ne znam.

Krenulo je telefoniranje, traženje vijesti da je informacija s televizije laž, da joj je sin živ.

- Zovi jednog, drugog, trećeg. Nitko telefon nije uključivao. Nitko mi se nije javljao. Prvo sam zvala njegovu djevojku, misleći da ona zna, pa sam zvala sve njegove prijatelje čije sam telefone imala. Niko se nije htio javiti. I onda na kraju su mi rekli da će doći po nas... Da odemo ispred Hitne. Suprug nije mogao ići, ja sam otišla.

Dočekalo ju je puno ljudi.

- Posljednja sam stigla. Ne znam u koga gledati, koga pitati, svi okreću glavu. I onda su mi rekli da je još živ. Ali ispalo je... Tako... Tu bih stala.

Znala sam samo put do groblja

Kroz plač je nastavila:

- Bila je agonija. Nisam svjesna kako sam uopće hodala. Ne znam tko mi je sve prilazio. Ne znam... Jako teško. Haris više nije bio svjestan do kraja. Nije dolazio sebi.

Majčina bol je neprolazna.

- Samo pomislim koliko bi on godina imao sada. Bio bi čovjek. Da li bi bio trener ili ne o tome ne razmišljam, već samo o tome koliko bi on imao godina. Drugi imaju obitelji, unučiće. Ali... Izbjegavam o tome puno misliti.

Dani nakon Harisovog pogreba bili su agonija.

- Sjećam se da sam svako jutro ustajala, popila kavu i išla na groblje. Kiša, snijeg, svako jutro... Nisam znala kako funkcionirati, osim tog puta od kuće do groblja. Kada je započela druga godina bez njega, ja sam bila loše. I ja i suprug koji je pokušavao podići me nekako. Ali u jednom trenutku mi je rekao: 'Ako ti misliš da će tebi biti lakše, evo ti pa skoči sa četvrtog kata. Ako ti misliš da ćeš nešto moći time postići da dođeš sebi'.

Ne želim sramotiti svoje dijete

Utjehe nema.

- Ne može mi biti bolje nikad dok sam živa, ali sam počela drugačije razmišljati o mom i suprugovom životu. Nešto sam prelomila u sebi. Ne znam što... Nisam htjela da me ljudi vide na ulici i sažalijevaju. Ne! Ja sam ponosna mama. To me je nekako najviše možda podiglo. Da ja ne sramotim svoje dijete.

Ali kad je sama sa svojim mislima...

- Kako živim? Da ne poželite nikome. Sama. Prvo mi je Haris otišao, što je najveća tuga. Prošle godine mi je i suprug preminuo. Imao je operaciju tešku, bio je dijabetičar. Ne znam zove li se ovo uopće život.

Prije godinu dana prvi put je odgledala jednu Harisovu utakmicu

- Znam tako pustiti neku snimku. I uživam. Uživam u njemu. Gromada od dečka. Najljepši dani naših života - rekla je Radmila Brkić, majka pokojnog košarkaša Harisa Brkića.