Najgora navijačka grupa: Dugo vremena bili su zabranjeni...

Mnogi u Izraelu bili su šokirani kad je tamošnji premijer Benjamin Netanyahu u predizbornoj kampanji iz petnih žila vikao na skupu da "Arapi u krdima jure na birališta" i neka zato Židovi masovno na izborima glasaju za Likud. Netanyahu je tako izraziti desničar da je sklopio prijateljstvo s otvorenim fašistom Jairom Bolsonarom još i prije nego što je ovaj postao predsjednik Brazila. Netanyahuovi predizborni nastupi ove godine bili su nerijetko otvoreno rasistički. Ali, čak i taj čovjek prije šest i pol godina javno je izjavio da je ponašanje ultrasa nogometnog kluba Beitar Jerusalema "sramotno" i "rasističko".

Ako znamo da ovaj nogometni klub postoji još od 1936., da je i sam Netanyahu njegov žestoki navijač, da je njegova stranka Likud, prema riječima navijača, jedno s tim klubom, kakva to mora biti navijačka skupina ultrasa Beitar Jerusalema "La Familia"?

Najgori od najgorih, najdivljiji i najagresivniji rasisti, takvi koji na utakmicama masovno urlaju: "Rat!", najozloglašeniji su u Izraelu i još puno dalje izvan granica ove zemlje. To što su navijači tog kluba "ponosni što za njih nikada nije igrao niti jedan Arapin", niti izbliza ne opisuje o kakvoj je rasističkoj militantnoj skupini riječ, dugi niz godina ozloglašenoj u Izraelu. Ovaj put Beitar Jerusalem je vijest zato što je prije dvije godine klub kupio Moshe Hogeg, high-tech magnat ove zemlje koja inače tradicionalno izrazito prednjači u visokim tehnologijama. Vijest je ta da je Hogeg odluči obračunati se s najradikalnijim navijačkim krilom. A s čime će se pritom morati sukobiti... Pa, takvom nečemu se ne može pronaći usporedbe čak niti među rasistima i desnilu u 1. HNL-u. "La Familia" osnovana je 2005. godine i procjenjuje se da danas okuplja oko 3000 članova. Barem tako tvrdi njihov vođa. Ovdje nije riječ samo o rasističkom skandiranju, vrijeđanju posebno Arapa i posebno muslimana, urlanjem najgorih uvreda proroku Muhamedu.

Njihov najdraži slogan je: "Beitar zauvijek čist", misli se u etničkom smislu, bez Arapa. Zbog vrijeđanja suparničke momčadi i navijača urlanjem svakojakih stvari Muhamedu, u prosincu 2007. na utakmici Toto kupa protiv izraelskog pretežno arapskog kluba Bnei Sakhina, Beitar Jerusalem kažnjen je s jednom utakmicom igranja bez publike. Niti prvi niti posljednji put. Ali, vrlo brzo napadači koji su se potpisali inicijalima "LF", kao "La Familia", podmetnuli su požar u prostorijama Izraelskog nogometnog saveza. 2008. godine ovo militantno krilo kluba urlalo je tijekom minute šutnje na obljetnicu smrti izraelskog premijera Yitzhaka Rabina, kojega je 1995. u atentatu ubio ultrakonzervativni židovski napadač. Riječ je o krajnje rabijatnoj rasističkoj skupini, takvoj koja svako toliko organizira napade na pojedine arapske radnike, kojima se na meti znao naći i McDonald's u Jeruzalemu, samo zato što tamo, između ostalih, rade i Arapi...

Bivši vlasnik kluba Eli Tabib 2015. godine odlučio je prodati Beitar Jerusalem nakon što su huligani 16. srpnja na utakmici Eurolige protiv Sportinga Charleroija u gostima još i prije utakmice izbombardirali teren bengalkama i još pogodili nekakvim tvrdim predmetom golmana domaćih Nicolasa Penneteaua.

Muslimana su voljeli jer nisu imali pojma

Domaći su im to naplatili razbijanjem u toj utakmici od čak 5-1. Prije tri godine ovakvo stanje u skupini "La Familia" dovelo je dotle da je policija u skupinu ubacila doušnike i mjesec dana istraživala. Akcija je dovela dotle da je uhićeno 56 ljudi, od čega devet vojnika, zbog nasilja i – prodaje oružja.

Beitar Jerusalem, kao klub osnovan prije čak 83 godine, ima veliku navijačku bazu. I dok prosječni navijač ne skriva da je u većoj ili manjoj mjeri rasist, nacionalist, nešto što bi se očekivalo od glasača Netanyahuovog Likuda, većina tih ljudi ipak je svjesna makar nekih granica pristojnog. U reportaži za BBC prije desetak godina, britanski novinar je, primjerice, pobrojao da je tog dana na utakmici na stadionu koji prima oko 32.000 gledatelja, a koji je bio otprilike polupopunjen, rasističke slogane urlalo samo oko jedne petine gledatelja. Ostali su imali vlastite pjesme, doista navijačke u sportskom smislu.Pregledavajući članke iz proteklih godina o običnim navijačima Beitar Jerusalema, koliko god da se navijači "ponose" rasističkom tradicijom kluba koji nikada nije imao arapskog igrača, u nekoliko navrata Express je pronašao citate po kojima ti ljudi "ne bi imali ništa protiv i Arapina, ako bi bio izvrstan igrač", odnosno ako bi klubu bio posebno koristan.

Takav stav su ne jednom javno izricali i ljudi iz uprave kluba. Zato i jest bilo moguće da od sezone 1989/ '90. u klubu povremeno zaigraju nogometaši muslimani. Ali, ništa nije išlo niti lako niti su stvari makar na tom mjestu nešto bolje. Prvi musliman koji je ikada igrao za Beitar bio je Goram Alojev, Tadžik. 13 utakmica Alojev je žestoko izgarao za klub i publika ga je obožavala. On je u velikoj mjeri bio zaslužan za to što je klub izborio opstanak u Ligi Leumit, u to doba najvišem razredu natjecanja. Kvaka je bila u tome što navijači nisu niti primijetili da je bio musliman i tako je ta priča prošla bez najmanjeg problema. Visoki albanski napadač Viktor Paço za Beitar je igrao dvije sezone na prijelazu stoljeća, s prekidom u sezoni 2000/'01. U 67 utakmica zabio je 21 gol i niti njemu nisu radili probleme. No, to je bilo vrijeme u kojem "La Familia" još nije postojala.Nigerijac Ndala Ibrahim, musliman, imao je nesreću doći na posudbu u Beitar baš te godine kad su se u skupinu organizirali najgori od najgorih navijača. Maltretirali su ga do te mjere da su mladića prisilili da pobjegne nazad u Nigeriju, praktično su mu upropastili karijeru. Stanje s huliganima kulminiralo je 2013. s dolaskom dvojice Čečena, Zaura Sadajeva i Džabraila Kadijeva. Ta dvojica nogometaša po dolasku u Beitar naišli su na takvo vrijeđanje da je morao reagirati čak i Netanyahuov zamjenik.

"Šokiran sam jučerašnjim rasističkim ispadima navijača Beitar Jerusalema protiv muslimanskih ili arapskih igrača u klubu", kazao je Moshe Yaalon. A nakon što je policija četvoricu najglasnijih i uhitila, 8. veljače 2013. dvojica su upala u klupske prostorije i podmetnula vatru. Bio je to trenutak u kojem je sam Netanyahu rekao da je to "sramotno" i "rasistički", onaj isti Netanyahu koji je ove godine, ispunjene predizbornim kampanjama u politički totalno podijeljenom Izraelu u kojem nikako da se sastavi većinska vlada, urlao o "krdima Arapa koji jure na birališta". Kršćanin im je imao "premuslimansko ime" Ove godine radikali iz "La Familie" otišli su tako daleko da su na zub uzeli igrača iz Nigerije Alija Mohameda, inače kršćanina. Stali su zahtijevati da promijeni svoje ime, "zato što 'Mohamed' zvuči previše muslimanski".

Bio je lipanj ove godine i to je bio trenutak u kojem je vlasniku kluba Mosheu Hogegu puknuo film. Zaprijetio je da će takve osobno tužiti i tjerati po sudovima, a sada je krenuo i u radikalno protjerivanje radikala iz kluba. To što stanje u klubu posljednjih godina očito kulminira, nije nikakvo čudo ako se obrati pažnja prvo na to da je premijer Izraela posljednjih čak 13 godina Benjamin Netanyahu, više manje toliko koliko postoji i "La Familia". Druga stvar je i to da je od pada Željezne zavjese u Izrael doselilo jako puno politički iskompleksiranih imigranata iz zemalja upravo raspalog Varšavskog ugovora, što je dovelo do skretanja Izraela udesno. Beitar Jerusalem je, inače, desetljećima u kojima je Izraelom vladala Laburistička stranka, odnosno vlade lijevog centra, bio mali klub, po ničemu istaknut. Sa skretanjem zemlje udesno, rastao je i Beitar, a s nastankom Likuda i dolaskom Netanyahua na vlast, pojavila se i zasebna navijačka ekstremna grupacija unutar navijača Beitara.

Uprava kluba je u svibnju 2018., nakon što je Donald Trump u ime SAD-a priznao Jeruzalem za glavni grad Izraela, najozbiljnije najavljivala da bi u službeno ime kluba mogla ubaciti i "Trump". Ovakvo stanje s Beitar Jerusalemom zapravo je velikim dijelom u skladu s povijesti kluba. Još od osnivanja 1936. dio igrača bio je iz redova paramilitarne, tada ilegalne organizacije Irgun, koja je bila dijelom desničarskog revizionističkog cionističkog pokreta. Ta organizacija zahtijevala je reviziju praktičnog cionizma Davida Ben-Guriona i Chaima Weizmanna i tijekom britanske uprave u Palestini organizirala je niz terorističkih napada, u nekoliko slučajeva s masovnim žrtvama. Takvom ju je smatrao i UN. Prvi je bio bombaški napad od 22. srpnja 1946. u kojem su pripadnici Irguna podmetnuli bombu u hotelu u kojem se nalazio stožer Britanske uprave. Među 91 poginulim i 46 ranjenih bilo je i prolaznika na ulici. Irgun je bio neslavan po ubijanju, osim muškaraca Arapa, i žena i djece još od 1938. Najgori je bio pokolj u naselju Deir Yassin, izrazito palestinskom, kod Jeruzalema.

Militanti Irguna navodili su da su pobili čak 254 mještana u borbama za svaku kuću, no Međunarodni Crveni križ naveo je da su njihovi humanitarci u jednoj jedinoj cisterni pronašli 150 ubijenih ljudi, među kojima su bila i tijela s odrubljenom glavom ili raskomadana, te da su mrtvi ležali po ulicama. Izraelski povjesničar Benny Morris također je pisao o mrcvarenju ljudi, te o silovanjima tog dana.

Zbog takvog političkog i militantnog zaleđa Beitar Jerusalema, klub je neko vrijeme bio zabranjen do proglašenja nezavisnosti Izraela 1948. Unatoč tome što oko 20 posto Izraela danas čine Arapi, najvećim dijelom Palestinci, klub nikada nije uzeo niti jednog arapskog igrača, a najdesnije krilo navijača rasista dandanas ima običaj na utakmici pjevati napjev, kad igrači izlaze na teren kako bi se zagrijali: "Oni dolaze, najrasističkija momčad Države!"