Suze u Nikinim očima, u trenutku kad je morao napustiti Zagreb, bile su suze neželjenog djeteta zagrebačkog nogometa. Boljelo je Niku, ali još više Cicu...
Zlatko Cico Kranjčar umro je u Zagrebu u 65. godini. Vijest je u ponedjeljak ujutro bila tako štura, a opet tako šokantna i bolna.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Ma je li moguće?! Je li moguće da više nema našeg Cice? Dinamo i hrvatski nogomet tuguju, otišao je još jedan istinski velikan i čovjek kojeg su u njegovom Zagrebu obožavali, a u svim drugim gradovima u kojima je igrao respektirali, simpatizirali, pa i voljeli.
Legendarni nogometaš i trener, bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, od 18. je veljače u bolnici zbog problema s jetrom. Najprije u zadarskoj, a nakon deset dana liječenja, zbog pogoršanja stanja, prevezli su ga u Zagreb, no nije se uspio izvući.
Kranjčar je rođen u Zagrebu 15. studenog 1956. Od malih nogu bio je vezan za Dinamo, gdje je u blistavoj desetogodišnjoj eri osvojio prvenstvo bivše države 1982. i dva Kupa. Nastavio je osvajati trofeje u bečkom Rapidu. Ali Dinamo je bio i ostao njegova najveća ljubav.
- Želja mi je još jednom biti trener Dinama, dovesti Niku u Dinamo i onda mogu umrijeti - rekao je prije deset godina Cico Kranjčar.
I ponovio ono što je, zapravo, govorio cijelu karijeru.
- Dinamo je moja prva i velika ljubav i u interesu mi je i vratiti se u Dinamo kako bih ga opet uveo u Ligu prvaka.
On je bio trener, no Niko se, nakon odlaska u Hajduk, nikad nije vratio u svoj Dinamo.
Obitelj Kranjčar oduvijek je bila fina, ugodna i gospodska zagrebačka obitelj. Kad se rodio Niko, u kolovozu 1984., sva medijska svita pohrlila je vidjeti sina zagrebačkoga genijalca. "Cico je dobio nasljednika", bili su naslovi koji su dominirali.
I baš kao tata, Niko je svu ljubav dao Dinamu, klubu koji ga se na tako ružan način odrekao, otjerao ga bez ikakvog razloga.
Suze u Nikinim očima, u trenutku kad je napuštao Zagreb, bile su suze neželjenog djeteta zagrebačkog nogometa. Boljelo je Niku, ali još više Cicu. Prigovarali su im zbog svega, na Cici i Niki iživljavali su se nogometni marginalci, a kad je postao izbornik i pozvao Niku, javio se sav ološ ovog svijeta. Niko je proživljavao najteže trenutke karijere, tek nakon što su Cicu otjerali s klupe reprezentacije, Niki je laknulo.
- Puno sam opušteniji nego dok mi je otac bio izbornik. Veselim se i njegovim uspjesima, više nego svojima. Sad pritiska više nema, nitko mi ništa ne može predbaciti - rekao je Niko 2008. godine.
Cico i Niko bili su maskote Dinama. Simboli purgerskog Dinama, vrste koja izumire. Nema je više i tko zna hoće li je ikad biti.
Jednom sam razgovarao s Cicom o Niki, kad je shvatio da bi Niko mogao biti kao on, idol svim navijačima Dinama.
- Počeo je igrati nogomet kad je imao devet godina, bilo je to u Beču, gdje smo živjeli, i mnogi su govorili da je izuzetno talentiran, da će biti sjajan nogometaš. Kad smo se 1991. vratili u Hrvatsku, Niko je odmah otišao u Dinamo. Nisam se htio miješati, ali treneri kao Zvjezdan Cvetković i Džemal Mustedanagić pričali su da je talentiran. Počeli su ga usmjeravati i sa 16 godina ušao je u prvu momčad Dinama. Nisam od onih roditelja koji će se miješati u sinov odabir, pustio sam ga da sam odluči. Kad sam ja počeo igrati, roditelji mi se nisu miješali, pustili su me da sam odlučim, pa sam to primijenio i na Niku - rekao je tad Cico.
Naravno, zbog prezimena Kranjčar Niko je imao golem teret. Svaki potez uspoređivali bi s onim očevim, svaka pogrešno dodana lopta i netko bi s tribine odmahnuo rukom “Ma nikad neće biti kao tata”.
- Nositi prezime Kranjčar ima određenih prednosti jer jako puno ljudi cijeni i zna što znači u nogometu, ali ponekad je i teret. Zato nikad ne uspoređujem Niku i sebe kao igrača jer on je svoj čovjek, s vlastitim idejama i kvalitetama. Mislim da na Niku mogu biti ponosan - rekao je Cico.
Naravno. Kao što Niko može biti ponosan na oca. Niko i Cico bili su doista gospoda, nije bilo moguće da prođete a da vas ne pozdrave, mahnu rukom, Cico je na sina prenio svu zagrebačku kulturu, gene sjajno odgojenog mladića. I zato ćemo žaliti što jednog dana Cico nije dočekao biti na klupi, a Niko u sastavu Dinama. I opet ćemo se vratiti na 2008., jedan ugodan razgovor s Nikom u predvorju hotela.
- Tata Cico kaže da mu je životna želja biti na klupi Dinama u kojem ćete vi biti igrač...
- Da, volio bih i ja...
- Hoćete se vratiti?
- Bumo videli...
I tako je završilo. Na tome je, nažalost, ostalo. Tata i sin nikad više neće zajedno biti u klubu čije su legende. Klubu za koji su živjeli.
U Nikinim očima, tko je barem jednom razgovarao s njim, posebno se zaiskri kad se spomene Dinamo. Zna što je tata bio za klub i što je sve proživljavao u trenutku kad je morao napustiti Zagreb i preseliti se u Split.
Huliganske baklje i kovanice koje su ga dočekale kad je s Hajdukom došao u Zagreb Cici su istjerale suze. Navijači njegova kluba, čiji je jedan od najboljih igrača u povijesti, gađali su njegovo dijete.
Niko i Cico bili su zaista gospoda, rekli bismo, pande svjetskog nogometa, rijetki primjerci u herbariju već zaboravljene nogometne romantike. I zato, sa suzama u očima, možemo reći da je otišao “dobri duh Dobrog dola”. Zbogom, Cico...
POGLEDAJTE VIDEO:
