Naše cure na ledu jure 40 na sat i žele otići na Zimske OI

Dok se Zagreb tek polako budi, četiri cure na ledu Zagrebačkog velesajma nižu krugove jureći 40 km/h. Cilj? Zimske olimpijske igre. Dostižan san, samo treba još malo stisnuti gas.

- Najbolji klizači dostižu brzine od 50 km/h, mi smo 10 km/h sporiji, no puno smo napredovale u posljednje dvije godine. Nemamo baš najbolje uvjete, ali se ne predajemo - istaknula je Katarina Burić (21) jedna od četiri hrvatske seniorske reprezentativke u brzom klizanju na kratke staze.

Uz nju tu su još Maja Ivandić (15), Valentina Aščić (19) i Danijela Ivandić (20).

23

- Kad nekome kažemo čime se bavimo uvijek slijedi pitanje: 'Molim? Kako? Što je to? Gdje trenirate? - nasmijala se Maja.

I nije im to samo hobi, ili tek zanimljiva crtica u životopisu. Cure treniraju šest dana tjedno, dvaput dnevno. Led i teretana. 

- Trebamo još puno raditi da bi stigli najbolje reprezentacije, koju su na 500 metara bolje od nas za tri do četiri sekunde. To se ne čini mnogo, ali je velika razlika. Najbolje reprezentacije svijeta su Nizozemska, Koreja, Kanada... - istaknula je Danijela.

U Hrvatskoj postoji samo jedan klub brzog klizanja na kratke staze - Meteor. A klizača i klizačica je oko 30. Brzo klizanje počelo se u nas trenirati od 1998. tako da je ovaj sport zapravo tek u povojima.

Do nedavno su imale u timu vrhunskog trenera, Bugarina Ivana Pandova, no novca nije bilo da ga se zadrži. Pandov im barem šalje program po kojem rade.

- Nemamo baš najbolje uvjete, fale nam termini za treniranje. Klizačice vani su i po četiri sata dnevno na ledu, a mi o tome možemo samo sanjati. Ti klizači su i plaćeni, to im je posao, a mi sve ili studiramo, ili smo još u srednjoj školi. A da ne govorimo da mi 10 minuta prije svakog treninga i 10 minuta nakon postavljamo i skidamo spužvenu zaštitnu ogradu - kaže Valentina.

Kad jurite 40 km/h na ledu, padovi su neminovni. A pri tim brzinama uvijek je sve moguće.

- Ozljede? Pa, ima ih, ali naučite kako padati. Trebate se brzo okrenuti da nogama ne udarite i nastradate. Jednom sam istegnula ligamente i to je to, ali znalo se dogoditi da neki dečki slome zglob - istaknula je Danijela.

- Ja sam jednom prilikom slomila prst... No te ozljede nas nisu pokolebale, svaki sport je pomalo opasan. Dok kližemo ne razmišljamo da ćemo pasti - kaže Valentina.

Oprema? Nije jeftina, komplet do 2000-2500 eura, no klub je napravio prilično pametan potez. Za klince, koji često mijenjaju mišljenje, imaju spremnu opremu, tako da roditelji barem na početku nemaju gotovo nikakva izdvajanja. Tek kasnije treba ponešto uložiti.

- Klizaljke koštaju između 1500 eura i 2000 eura, noževi 300 eura, kombinezon 70-80 eura, a kacige od 50 eura do 100 eura - objasnila je Danijela.

Dva treninga dnevno ne ostavljaju puno mogućnosti za noćni život.

- Izlasci? Ako želiš trenirati i napredovati izlazaka nema. Toga se moraš odreći - kaže 15-godišnja Maja pred kojom tek dolaze iskušenja noćnog života.

Njezina starija sestra Danijela nije odoljela te je neko vrijeme brzo klizanje stavila 'na čekanje'.

- Treninzi dvaput dnevno u jednom su mi se trenutku činili previše i jednostavno sam poželjela izlaziti. To je trajalo čak tri godine, no u konačnici sam shvatila da mi ovaj sport nedostaje. Izgubila sam jako puno u razvoju zbog te tri godine, ali drago mi je da sam se ipak vratila - kaže Danijela, koja studira kemijsko inženjerstvo.

Valentina je na Studiju radne terapije, Katarina na KIF-u, dok Maja pohađa srednju školu.

Novca u ovom sportu baš i nema previše, premda na Svjetskim kupovima 12 najboljih dobivaju novčane nagrade.

- Da, ali nije to neki novac, a biti među 12 je jako teško. Barem za sad - rekla je Katarina.