'Neki su me uspoređivali s Duvnjakom, ali meni je uvijek škola bila ispred rukometa...'

Rukometna fešta traje u Dugom Selu. Prvi put klub iz šire okolice Zagreba igrat će na završnici Kupa Hrvatske. Dugoselčani su izbacili prvoligaša Poreč i zaokružili već sada savršenu sezonu jer iz drugoligaškog društva, u kojem dominiraju u sjevernom dijelu Hrvatske, premijerno jure prema prvoligaškom.

- Slažem se, sezona je za pet. Premijer liga bila je prvi cilj, a Kup prikriveni. Direktor i predsjednik rekli su da moramo dominantno osvojiti drugu ligu i ispostavilo se da su bili u pravu - kaže Ante Kaleb (31), nekad najbolji mladi rukometaš Europe, koji je prošao Zagreb, Bundesligu, a danas mentor i vođa na terenu u momčadi Dugog Sela.

- Dugogodišnji sponzor započeo je projekt okupljanja bivših igrača. Imamo ozbiljne prvoligaške igrače poput Markušića, Buvinića, Jelovčića, Ćurića i Maričića, a klub je uvijek imao vrhunsku omladinsku školu. 

Ne samo da u Dugom Selu imaju prvoligaški štih na terenu, nego i na klupi. Štoviše, kada klub preuzme najbolji trener Hrvatske za 2024. godinu, koji je prije nekoliko mjeseci vodio Zagreb u Ligi prvaka, priča postaje ozbiljna.

- Andrija Nikolić naslijedio je Zvonimira Bilića i stvarno smo svi prezadovoljni. Profesionalno pristupa svemu iako u klubu ima i studenata i igrača koji imaju posao, no uspijevamo se svi okupiti na večernjim treninzima. Dvorana nam je puna, dolaze ljudi koji su od početaka uz klub, vratili smo rukomet u ovaj kraj.

Kako ste se vi vratili?

- Prošle godine, dok sam igrao u Zurichu, probudio sam se jednog jutra i rekao sebi da više ne želim živjeti u inozemstvu. Raskinuo sam ugovor, a istovremeno sam vidio oglas za posao na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM), gdje sam i diplomirao 2022. Nakon nekoliko dana stupio sam u kontakt sadekanom dr. sc. Matom Njavrom i brzo smo dogovorili sve detalje za posao. Trenutačno radim kao Business Development Management na ZŠEM-u i prezadovoljan sam. S obzirom da je ZŠEM-ova diploma međunarodno priznata, imao sam šansu zaposliti se i u Švicarskoj, ali ja sam imao planove vezane za Hrvatsku i uvijek mi je bio cilj vratiti se u Hrvatsku nakon karijere.

Kalebi su po planu iz Metkovića?

- Iznenadili biste se, ali ima ih i s druge strane Neretve. Ali, da, ja sam se rodio u Metkoviću, Nikša Kaleb mi je rođak, moj otac Zvonko i njegov odrasli su u istoj kući. No, odrastao sam i djetinjstvo proveo u Dugom Selu.

Sjetite li se mladih dana, kada ste bili veliki talent?

- Sve se zakotrljalo kad sam bio MVP na Europskom prvenstvu u Crnoj Gori 2010. godine, gdje smo osvojili zlatnu medalju. U toj su generaciji bili Ivići, Mandalinić, Šebetić, Sršen, Ašanin... Puno se pričalo i pisalo, da sam novi Duvnjak i slično. Međutim, meni je uvijek u glavi bila škola, sestre su pravnica, odnosno ekonomistica, mama je profesorica, tata je bio brigadir u Hrvatskoj vojsci. Bio sam dobar učenik, funkcionirali su i rukomet i škola odlično. Potom su počele priče sa Zagrebom dok sam bio u trećem razredu srednje škole. Najteži je bio izbor fakulteta u to vrijeme jer sam htio upisati fakultet koji će mi omogućiti da pratim sportske snove, a ujedno da se akademski obrazujem i izbor je pao na ZŠEM i to mi je sigurno jedna od boljih životnih odluka. U RK Zagreb sam došao u trenutku kad su na poziciji srednjeg vanjskog bili Balić, Špiler, Valčić. Ideja je bila da ću igrati hrvatsku ligu i mjesec dana nakon što sam potpisao, stigla je odluka da kreće SEHA liga i da Zagreb neće igrati prvenstvo. Nisam imao minutažu iako sam osjetio i Ligu prvaka kratko. No, ostao sam i bez majke, promijenio školu i sve je to utjecalo na mene i to mi je u tom trenutku malo poremetilo karijeru. Otišao sam kasnije na posudbu u Dubravu i nakon povratka u Zagreb i vrhunskih priprema, dobio sam ponudu Maribora. Tamo je bilo super, odlično sam igrao i javili su se Wisla i njemački Lubbecke, koji je tada bio u sredini tablice u Bundesligi. Bundesliga mi je bila san tada, potpisao sam godinu i pol dana unaprijed i dogodilo se to da je klub ispao u drugu ligu. To mi je bila greška, sad mogu reći da sam trebao izabrati Wislu. Ali opet ne žalim ni za čim jer danas mi znanje njemačkog jezika odlično dođe u poslu.

Na kraju ste i završili u Poljskoj?

- Da, u Azotyju i igrali smo Europsku ligu, ali sam raskinuo nakon godinu dana i otišao u Švicarsku jer sam htio usavršiti njemački jezik. Razmišljao sam o budućnosti i smatrao da će mi to biti kao ekonomistu dodatna prednost. Ma, meni je bilo vrhunski svugdje, igrao sam ja konstantno i na visokoj razini. Unatoč svim usporedbama, shvatio sam s otprilike 25 godina da nisam za najvišu razinu kao Duvnjak, Hansen, da nemam takve fizičke predispozicije i nisam sebe zavaravao i usmjeravao sam se da što prije završim školu i naučim što više jezika.

Bili ste i u reprezentaciji kod Line Červara?

- Osvojili smo zlato na Mediteranskim igrama 2018. godine u Tarragoni, igrali su David Mandić, Šipić, Jaganjac, Šušnja... Lovro Jotić i ja dijelili smo minutažu i za mene je to bilo odlično iskustvo i drago mi je da sam s Hrvatskom uzeo zlatnu medalju. Na kraju ne žalim ni za čim, da je moglo puno bolje, jest, ali isto tako moglo je i puno lošije. Kroz rukomet sam osigurao osnovne egzistencijalne stvari za sebe i obitelj, završio sam fakultet na ZŠEM-u, govorim strane jezike i stekao sam mnogo prijatelja. Danas sam čovjek koji ima vlastitu obitelj, posao koji volim i igram u rukometnom klubu koji najviše volim i ne bih ništa mijenjao.