Nema kraja: Procedura je ista, do sljedećih nereda navijača...

Što god se dogodilo, kakve god sankcije za izgrede u Milanu bile, a bit će vjerojatno drastične, Hrvatska ih je zaslužila.

I u nekima od najboljih partija ove reprezentacije, kao što je bio slučaj preksinoć u Milanu, netko uvijek nađe načina da sve pokvari. Jednom je to, na fešti nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo, bio Josip Šimunić. Drugi put krivi su navijači... Uglavnom, Hrvatska se na ovaj ili onaj način sramoti gdje god stigne i to ima najmanje veze s nogometom.

Politička uvjerenja ili borba protiv čelnih ljudi saveza, sve se to u konačnici prelama preko leđa reprezentacije i tužno je bilo gledati lica Mandžukića, Modrića i društva u 73. minuti utakmice protiv Italije, kad im je Kuipers naredio da se povuku u svlačionicu.

Zdravko Mamić i Davor Šuker šutke su se pogledavali u svečanoj loži San Sira. U prvi mah nisu bili ni svjesni da to što navijači čine zapravo ide njima na ruku, odnosno u prilog njihovoj borbi protiv huligana. Predmet rasprave u ovom slučaju uopće nisu razlozi zbog kojih su navijači revoltirani nego nedopuštena sredstva kojima se koriste u svojoj borbi i tu više nemaju nikoga na svojoj strani.

Igrači su im odmah nakon zadnjeg sučeva zvižduka poručili da više ne dolaze ako namjeravaju tako se ponašati... Nakon nereda u Milanu navijači su vjerojatno ostali bez ijednog saveznika. Potpuno promašen način borbe nije im donio potporu javnosti ni kritičnu masu koju su zdušno zazivali. Ostali su potpuno sami, baš kao Sigsgaardov junak Pale.

Bilo je puno propusta, počevši od talijansko-hrvatske policijske koalicije, koja se, bar su tako tvrdili, pobrinula za sve. No nisu učinili ništa da bi spriječili huligane da uđu na stadion. Navijači koji su bili u Milanu tvrde da su na tribine bez većih problema mogli unijeti i motocikl jer pretresa nije bilo.

U sprečavanju unošenja baklji mogli bi pomoći policijski psi, no i tu ima problem. Jedan takav, sa službenim oznakama, upravo je pobjegao našoj policiji. Hrvatskog “inspektora Rexa” traže preko oglasa, a za pomoć mole sve.

No čini se da pomoći nema. Ne samo vezano uz “Rexa”, jer pas kad jednom pobjegne, pobjeći će opet, nego ni vezano uz navijače, huligane, čelnika ovog ili onoga kluba... Procedura je uvijek ista. Opet će pozvati institucije u pomoć, napravit će nekoliko specijalnih televizijskih emisija, svatko će prekriženih nogu ili ruku reći što misli i - “ćao, đaci”. Do sljedećih nereda...