Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Već na terenu smirivali su me suigrači, Stipe Mandalinić rekao mi je da se ne brinem, da se vjerojatno samo mišić zgrčio i pritisnuo živac, a trener Babić da duboko dišem, opisuje bolne trenutke koje je proživio rukometaš Tomislav Kušan
Igram rukomet cijeli život, ali nikad ni blizu nisam osjetio takvu bol. Kao da mi je netko zabio nož u donji dio leđa, javio se Tomislav Kušan (26), hrvatski pivot makedonskog Eurofarma, opisujući agoniju koji je proživljavao u četvrtak na početku utakmice Europske lige protiv mađarske Tatabanye, kada se samo strovalio na teren s kojega su ga, gotovo nepomičnog, morali iznijeti na nosilima.
- Igrala se deveta minuta, trčao sam u obranu i samo me presjeklo na centru. Kažem, takvu razinu boli ne mogu opisati. U prvih nekoliko sekundi nisam bio svjestan ničega. Ne vjerujem ni kako je moguće da u samo nekoliko sekundi čovjek iz normalne situacije dođe u onu da se ne može pomaknuti.
Dramatiku je podigla i injekcija koju je morao primiti odmah na terenu na kojem su suigrači izborili pa mu posvetili pobjedu protiv Mađara (24-21).
- To je bila strašna agonija, svaki me dodir bolio. I dalje sam u velikim bolovima, ne mogu skoro ništa, jedva se okrenuti na bok. Nakon utakmice bio sam na rendgenu koji je pokazao da kost nije oštećena. U pitanju je vjerojatno živac koji se malo prignječio, no to ćemo tek vidjeti nakon dodatnih pretraga koje me čekaju. Prema nekim prvim informacijama koje sam dobio, mislim da će proći sve za najviše tri tjedna. Moram zahvaliti ljudima iz kluba koji su iskazali veliku brigu.
U mukama su uz bivšeg igrača Dubrave, Medveščaka i Poreča bili i bolničari jer čovjeka takvih gabarita (200 cm, 114 kg) trebalo je prvo staviti na nosila pa onda i dovesti do bolničke sobe. Gdje je - slavio!
- Već na terenu smirivali su me suigrači i fizioterapeuti, Stipe Mandalinić rekao mi je da se ne brinem, da se vjerojatno samo mišić zgrčio i pritisnuo živac, a trener Babić da duboko dišem. Nisam baš lagan i nije bio jednostavan zadatak prevesti me u bolničku sobu, a tamo je sa mnom bio fizioterapeut i čak smo pogledali utakmicu do kraja i navijali. Uspio sam kratko zaboraviti na bol, čak su nas i sestre morale smirivati jer smo bili preglasni za druge pacijente.
Sve se dogodilo dok igrama prilazi reprezentativnom radaru... Pivot takvih karakteristika mora biti zanimljiv.
- Mislim da igram dobro, ali ne mogu više od toga jer to moraju reći treneri i oni koji su u rukometu. Naravno da je svakom igraču san da igra za reprezentaciju, to je vrhunac karijere, ali vidjet ćemo što će odlučiti izbornik - završio je Tomislav koji je oporavak sutradan već nastavio u svom domu.
- Ipak mi je tu, uz djevojku, i psihički lakše.
24sata © 2026
