Novak Đoković najveći je svih vremena, jer je otpočetka do kraja ostao autsajder

Male su, vjerojatno nikakve, prilike da Novak Đoković ostvari svoju veliku ambiciju i još jednom osvoji Wimbledon, a zatim i zlato na Olimpijskim igrama u Parizu. Postradao mu je meniskus, ozljeda je teška, godine za tenis su kasne, i na čovjeku je da se polako miri s neostvarenim životnim željama i planovima. Dvije vrste su na svijetu ljudi: jedne na kraju njihova mašta nadraste, drugi se suoče s licem ništavila bez ijedne neostvarene životne želje i ambicije. Prve nazivamo autsajderima ili gubitnicima, drugi su rođeni kao dobitnici.

Prije nego što će odustati od Roland Garrosa, Novak Đoković odigrao je dva najveća i najnevjerojatnija meča u karijeri. Protivnici nisu bili čuveni, ali pogrešno je misliti da se David bori protiv Golijata, ili da je Golijat uvijek onaj drugi. Čovjek se bori protiv Golijata u sebi, protiv svoga unutarnjeg jada, razdešene duše, depresije, nevoljkosti i straha svaka vrste, čovjek se bori protiv svoga meniskusa, protiv svojih koljena, kukova i kostiju, sve dok ga, možda, magnetna rezonanca ne oslobodi borbe. Ali tko je na magnetnoj rezonanci pobijedio: David ili Golijat?

Onaj prvi od dva pariška meča, u kojima je Novak gubio da bi na kraju uspio pobijediti, naravno da je bio veći, impresivniji, takav kakav se nikad više na Roland Garrosu neće odigrati. Novak Đoković borio se do tri ujutro, i ta je borba bila neusporediva. Sav svijet je spavao, spavali su i svi tenisači, spavali su televizijski i kompjutorski ekrani, a on je skupa sa svojim raštimanim koljenom, s hrskavicom koja je slobodno plovila između dvije kosti, koje su bolno strugale jedna o drugu, pokušavao pobijediti nešto što je od njega u svakom pogledu veće i jače. Prethodno je gubio glatko, čovjek s druge strane teniskog terena bio je lakši i slobodniji, jer je on protiv sebe imao samo najboljeg tenisača svijeta (svih vremena), ali je mogao biti opušten u odnosu na sebe, svoje tijelo, želje svoje i očekivanja, te na Golijata u sebi.

Pritom, meč se igrao na kraju dana, kada su se već gasila svjetla i zatvarali tereni, izvan satnice uobičajene za velike prvake. Vjerojatno je, eto, sve to samo taj vječni balkanski i provincijski kompleks manje vrijednosti i svekolike emocionalne i mentalne ugroženosti pred bogatim i pristojnim svijetom, ali nekako nam se učini da nikad za nikad organizator ne bi u ta kasna doba na teren slao Nadala ili Federera. Osim što je nepristojno i nekorektno, to je i kriva poslovna odluka. Ako netko već mora igrati poslije ponoći, onda igraju oni koji ne osvajaju turnire, slučajni prolaznici, autsajderi i gubitnici. Oni na koje se ne troši reklamni prostor.

Ali nismo li već rekli da je Novak Đoković iz plemenitog roda autsajdera. Jesmo, pa da onda po toj strani i nastavimo. Činjenica da je odigrao najkasniji pobjednički poen u povijesti velikog svjetskog tenisa, i time oborio još jedan rekord koji će zauvijek ostati nedostižan, Đoković je samo potvrdio da ga i svijet, posve nesvjesno, tretira onako kako ga tretiramo mi u svojoj priči. Dok su svi spavali, on se vraćao iz (skoro) izgubljenog meča, uzdizao se iz vlastitog poraza, igrao onako kako ljudi koji su ostvarili sve svoje želje i ambicije nikada nisu igrali. Igrao je kao da baš nikad nigdje nije pobijedio. Igrao je u vrijeme kada nitko nikada nikog nije pobijedio, ali i kada nitko nikada ni od koga nije izgubio. Ta pobjeda, i ona sljedeća, dvije su nesumnjivo najveće pobjede u njegovoj karijeri. A onda je otišao na magnetnu rezonancu.

Nije još ni izašao iz tog čudovišnog medicinskog stroja, za koji oni s iskustvom govore da vrišti kao pomahnitali telefaks, a već su se naokolo pojavili trijumfalni naslovi s portala i stranica vječnih dobitnika. “Đoković odustao od Roland Garrosa, Sinner novi broj jedan”, pijano slavi HRT, “Đoković prekida karijeru? Potpuni šok nakon nalaza…”, trijumfalno uzvikuju naslovnice naših novina. Došao je, dakle, i taj trenutak!

Koji je to razlog zbog kojeg se tako strasno i odvažno mrzi Novaka Đokovića? Onaj samorazumljivi nacionalistički, koji pogoni HRT i prevlađujuću hrtovsku svijest, ostavimo po strani. Uostalom, Đoković nije omražen samo kod nas i samo među nacionalistima. Jednako strasno mrze ga i po inozemstvima, naročito onim slobodoumnim zapadnjačkim, u Australiji, recimo, i po svečanim vimbldonskim ložama i tribinama, kao i među dobrostojećom običnom publikom. A sektu svojih mrzitelja ima on i među ljevičarskom i građanskom čeljadi po Beogradu i Srbiji. Vrijedi se samo sjetiti pandemijske hajke na Đokovića, zbog zlodjela necijepljenja…

Da, stvarno, nije se cijepio, što ga je koštalo još nekoliko pobjedničkih trofeja na najjačim svjetskim turnirima. I ne samo da se nije cijepio, nego je posjećivao imaginarne piramide u Visokom. Osim toga, negdje je bio viđen s tri uzdignuta prsta. A o Kosovu, Nato bombardiranju Srbije 1999. godine, i možda još ponekom događaju, političkoj ili ratnoj manifestaciji, nije imao mišljenje kakvo smo imali mi, nešto zapadniji. Ili, ponekad, i kakvo sam imao ja, osobno! Ali zašto mi, recimo, ne smeta to što je Đoković necjepiša ili to što posjećuje ćiribu-ćiriba piramide, a smetaju mi, na primjer, Dejan Lovren ili ona zagrebačka operna pevaljka, koja je kupovala lažna uvjerenja o cijepljenju? Pa zato što Đoković nikoga nije odgovarao od cijepljenja, zato što iza njegovih stavova i mišljenja ne stoje horde nasilnika i huligana, kao iza Lovrenovih. Zato što iza Đokovićevih mišljenja o bilo čemu ne stoje bilo koja Crkva ili bilo koja državna vlast, kao iza Lovrenovih. Novak Đoković misli i govori na svoj račun i o svom trošku, kao bilo tko od nas, i dobro pazi da tako i ostane. Njega se može voljeti (kao i ne voljeti) kao tenisača, a da nas se baš nimalo ne tiču njegovi stavovi o bilo čemu drugom. Tu je razlika između njega i, recimo, Dejana Lovrena, Jelene Karleuše, Janka Tipsarevića, Džoa Šimunića, Bore Čorbe, Zlatka Dalića… Oni su društveni aktivisti, i to od one vrste koja teži za tim da zavladaju svijetom ili društvom, i da njihovi stavovi budu jedini dopušteni, a da svi koji misle drukčije od njih budu barem osramoćeni, ako ne i socijalno likvidirani.

Novaka Đokovića neki, možda, ne vole zato što ne pripada socio-kulturnom sloju, a ni narodu, koji bi smio rađati prvake u najgospodskijem od svih sportova. Možda je, doista, iz perspektive nekoga konzervativnog bijelog salona ljepše i ugodnije imati Rogera Federera za šampiona. Tako je prije tačno pola stoljeća ljepše i ugodnije za pobjednika Wimbledona bilo imati Jimmyja Connorsa, a ne Arthura Ashea. Većina onih koji su tada dušom i srcem bili za Connorsa, grdno bi se uvrijedili da im je imao tko reći da su protiv Ashea zato što je Ashe crnac, tojest Afroamerikanac, kako je danas to mondeno reći. Objašnjavali bi vam kako Connors ljepše igra, kako je maštovitiji i zabavniji, kao što vam i ovi današnji objašnjavaju da je Federer, za razliku od Đokovića, veliki gospodin, i da je njegov tenis ljepši i maštovitiji. Međutim, i prije pola stoljeća, kao i danas, istina je druga i drukčija. Nakon što je Ashe pobijedio Connorsa, nešto se važno u svijetu promijenilo. Nešto što je, zapravo, mnogo veće i važnije od tenisa. I nikad više nijedan crnac na teniskom se terenu nije morao osjećati kao crnac u bijelom sportu. Ashe je široko rastvorio kapije svijeta, da kroz njih uđe dio prezrenih na svijetu. A Novak Đoković? On je poništio sam način mišljenja na kojemu je tenis, makar i s ponekim crncem, opstajao kao bijeli sport, ili kao sport bijele, konzervativne gospode. Postao je najveći svih vremena, a to je neprebolno za one koji ga mrze. Samo što najveći svih vremena nije postao osvojivši više velikih turnira nego bilo tko drugi, niti proboravivši na prijestolju najvećega duže nego bilo tko drugi. Najveći svih vremena postao je pobjeđujući u ono doba noći u koje nitko nikad nije pobijedio. Najveći svih vremena postao je, jer je do kraja ostao autsajder.

Kraj sportske karijere važan je događaj u čovjekovu životu. Ali važnije je kako ga vidimo iz publike, nego kakav će biti samom sportašu. Gledano iz publike, kraj sportske karijere svojevrsna je vježba umiranja. Na kraju života, ljudi se dijele u dvije kolone: jedni odlaze prazni, bez želja i ambicija, potrošeni i anestezirani; drugi odlaze sa živim osjećajem da nikad nisu stigli do vrha, da nikad nisu ispunili svoje životne želje. Jedni se rađaju na pragu smrti, drugi umiru kao djeca. Kako god i kad god završila njegova karijera, Novak Đoković će svoje posljednje mečeve odigrati kao autsajder, mladi tenisač, čudotvorac… Zato ga, oprostit ćete mi još jednom, volim.