Oni su najvjerniji pratitelji naših rukometaša: 'Od 2009. godine propustili smo jedan turnir'

Katar,  Njemačka, Austrija, Španjolska, Francuska, Poljska, Danska, Švedska, Mađarska, Srbija..., nabraja nam Oliver Kljajić (53) sve zemlje koje je obišao zbog naših rukometaša.

Pokretanje videa...

01:02

Vjetar u leđa prije Islanda: Sigurdsson priključio Mandića | Video: 24sata/Video

On i njegova ekipa, ukupno njih šestero iz Dubrovnika, zbog hrvatske rukometne reprezentacije proputovali su gotovo cijelom Europom pa i došli do azijskog kontinenta. Kuda naši rukometaši, tamo su i oni pa ih s razlogom možemo nazvati jednima od najvjernijih rukometnih navijača. Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj im je 16. veliko natjecanje! Propustili su samo jedno.

- Zaljubio sam se kao dijete prateći Zagreb Badel pa čak i Metaloplastiku. Bavim se nogometom i igrao sam ga, treniram mlađe uzraste u jednom dubrovačkom klubu, ali rukomet je velika ljubav. Počeo sam ga pratiti 2009. godine kada je bilo Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj, to je već 16 godina. Preskočili smo samo SP u Egiptu jer je bila korona - priča nam Oliver.

Oliver je zbog rukometa prešao na desetke tisuća kilometara, ali bio je i na nogometnim i vaterpolskim prvenstvima. Ljubav prema sportu i Hrvatskoj nadilazi sve granice. 

- Bili smo na Ligi nacija, na Europskom prvenstvom u Njemačkoj prošle godine. Išao sam i na košarku dok je još bila aktualna. I naravno, pratim vaterpolo, iz Dubrovnika sam, moram.

Kao jednu od najdražih utakmica pamti četvrtfinale protiv Francuske na SP-u u Španjolskoj 2013. godine. Tada smo ih razbili 30-23 i revanširali se za sve one bolne poraze. Naši rukometaši su na tom turniru došli do bronce. A naravno, posebna je večer bila i ona iz siječnja 2016. godine kada je Hrvatska utišala krcatu dvoranu u Krakowu pobijedivši Poljake 14 razlike i tako se plasirala u polufinale EP-a. Za prolazak dalje trebala nam je pobjeda od 11 razlike, malo je tko vjerovao u to

'Najgori poraz? Onaj od Slovenije u Parizu' 

- Svjedočili smo velikim rezultatima, ali tu večer u Zaragozi pamtit ću zauvijek. Francuze dobiti s Omeyerom, Karabatićem i takvim igračima, to je ludilo. Na Hrvata bilo je deset, a oko nas sve Francuzi, uspjeh je bio još veći. Bili smo u deliriju. Pobjeda protiv Poljske je neponovljiva, to je za povijest. Tko je tada moga i zamisliti da ćemo slaviti s toliko razlike. Posebna je i pobjeda protiv Španjolske na SP-u u Hrvatskoj 2009. godine kada smo slavili u Spaladium Areni. To nam je bilo prvo rukometno prvenstvo. Na finalu Eura 2020. godine nismo bili, ali smo bili na ranijim utakmicama. Malo je preskupo biti toliko dana u Skandinaviji. 

Kad smo već kod tog turnira, teško je ne prisjetiti se bolnog poraza od Francuske u finalu SP-a u zagrebačkoj Areni.

-  Ne znam je li bila veća tuga to ili kada smo u Parizu na SP-u vodili protiv Slovenije šest razlike pa izgubili za treće mjesto. To je za mene bila tuga. Vodimo, krećemo pjevati 'večeras je naša fešta', a onda krene sve nizbrdo. Veća tuga nego to finale. 

Za turnire se pripremaju nekoliko mjeseci unaprijed, a tome su podređeni i godišnji odmori.

- Putujemo avionom na dalje destinacije, a ovo ostalo, što nam je bliže, idemo kombijem. Skupi se nas šest iz Dubrovnika, obitelji Grljević, Računica i Kljajić, imamo prijatelje u Zagrebu, spojimo se s njima i idemo zajedno. Planiramo sve mjesecima unaprijed. Sljedeće godine idemo u Skandinaviju na Europsko prvenstvo, čekamo izvlačenje skupina da vidimo u kojem gradu ćemo igrati i kupujemo avionske karte, rješavamo smještaj. Godišnji prilagođavamo prvenstvima, ali smo svi većinom vezani za turizam pa nam odgovara ovakav termin. Zima je za vaterpolo i rukomet, tad su svjetska i europska prvenstva, spojimo ugodno s korisnim, volimo sport, a i posjetimo razne države. Mi već u 11. mjesecu sve imamo spremno, znamo kada idemo i gdje spavamo.

Do karata dolaze na različite načine.

-  U početku smo kupovali karte preko službenih stranica, ali upoznali smo ljude iz saveza pa nam je malo lakše doći do ulaznica, pogotovo kada je prvenstvo vani. Snalazimo se na razne načine... Za karte ne brinemo - kaže nam Oliver. 

'U Katru nam je bilo predivno'

A anegdota je na milijun, neke nisu za javnost.

- Bilo je kašnjenja na utakmice, letove, traženja načina dolaska do utakmica, nestajali su koferi. To je bilo u Krakowu, nismo imali rekvizite i obilježja, tri dana su nam kasnile stvari.

Negativnih iskustava nisu imali, a posjetili su čak i Dohu prije deset godina. Tada je Hrvatska na SP-u ispala od Poljske u četvrtfinalu.   

- Doha je bila odlična, bilo je ugodno, nije bilo toliko restrikcija i bilo je sve nekako slobodnije nego tijekom SP-a u nogometu. Nije bilo alkohola u dvoranama, ali mogao se konzumirati u hotelima. Smještaj je tada bio okej jer smo ga uzeli već u kolovozu, cijene su bile pristupačne, ali poslije je bilo tri puta skuplje. Što se tiče hrane, Doha je bila korektna. Cijene su tada tamo bile kao sada kod nas. 

'Jason Richardson je najveća faca'

Tko mu je najdraži hrvatski rukometaš, tu dvojbi nema...

- A koga ću ti reći nego Ivano Balić. Bilo je velikih igrača, nisam pratio Smajlagića, Saračevića, Puca, gledao sam ih na televiziji. Ivano mi je broj jedan, nakon njega je Duvnjak. Od trenutnih rukometaša obožavamo Kuzmanovića, fenomenalan je. Drag nam je i Ivan Martinović - kaže nam Oliver Kljajić.

Posebno se diči s gomilom fotografija s hrvatskim rukometašima, ali i s nekima od ponajvećih u povijesti. 

- Imamo jako puno fotografija s igračima, s našim i stranima. U Dohi smo se najviše slikali. Najveća faca mi je Jason Richardson, ipak je on bio uzor Baliću. Imamo fotografije s Bieleckim, braćom Karabatić, Landinom, Mikkelom Hansenom. Odlični su bili Karabatići, bili su fini i susretljivi. Najdruželjubiviji je bio Jakov Gojun, on je legenda, s njim smo se mogli i našaliti. Ivano je bio malo suzdržaniji, ali Jakov je kralj, nemam riječi. 

Kada posjetite toliki broj prvenstava, skupi se i pozamašan broj suvenira. 

- Karte skupljamo, imamo ih hrpu. Imamo majice, lopte, dresove. Imamo najviše potpisanih dresova od Duvnjaka. Imamo posebnu policu doma gdje čuvamo sve. 

Oliver i njegova ekipa iz Dubrovnika večeras će pratiti utakmicu Hrvatske protiv Islanda. Ne sumnjaju u pobjedu pa i u plasman u četvrtfinale Svjetskog prvenstva. 

- Nadam se da ćemo pobijediti. Moramo vjerovati. Koliko možemo daleko? Mislim da možemo dobiti Island, a ako dobijemo večeras, dobit ćemo i Sloveniju. A možda se Duvnjak i Cindrić do tada oporave i zaigraju. Koliko znamo, treniraju i mogli bi igrati.

Imali ulaznice za sve utakmice, uključujući i četvrtfinale, a ako Hrvatska dođe do polufinala pa i finala u Oslu...

- Nismo još kupili karte za finale, čekamo, nismo baš toliki optimisti ha-ha. Četvrtfinale imamo, ostalo nemamo. Ma lako ćemo mi to nabaviti ako prođemo dalje - kaže nam Kljajić. 

Nismo se mogli ne osvrnuti na visoke cijene u dvoranama na koje se mnogi žale. 

- Nisu pretjerali s cijenama. Onaj tko nije bio vani, u Skandinaviji, Francuskoj, tamo je karta bila 120 eura za jednu utakmicu, to je strašno bilo. Što se tiče karata, nisu skupe, ako je karta od 60 eura za cijeli dan, možeš pogledati tri utakmice i jednu platiš 20 eura. Za naš standard je malo skupo, ali vani je još skuplje. I ponuda hrane i pića je na sličnoj razini. U Danskoj je pivo bilo 7 eura, njihov je standard veći, ali ista je cijena, nema milosti. Mislim da je prevelika histerija, čuo sam da su Islanđanima sok htjeli naplatiti 60 eura, to je već varanje, ali pivo 6 eura je okej, to je 50 kn pa ti pij, ako nećeš, nemoj. U Njemačkoj je isto tako bilo, a što će tek biti u Skandinaviji sljedeće godine... Mislim da kod nas vlada prevelika histerija. Mislim da su realne cijene za jedno prvenstvo - zaključio je Kljajić.