Pobijedio govornu manu i teške ozljede: Moja Hrvatska? Ponos

Igrao je u Hajduku, Njemačkoj, Engleskoj i za "vatrene". Vodio Hajduk, hrvatsku mladu i A reprezentaciju, ruske, turske, saudijske i engleske klubove. Otac, diplomirani pravnik, roker, gitarist, domoljub, nogometaš, izbornik, trener...

Svjetski poznato hrvatsko nogometno ime, a uvijek više od 'tek' nogometaša i trenera. Slaven Bilić (51). Hvaljen i osporavan, slavljen i podcjenjivan... Od srijede 22. srpnja - i čovjek koji je vratio West Bromwich Albion u Premiership. Nane, Super Slav!

VIDEO: Fešta Bilićevog WBA... Opet u Premiershipu!

Pokretanje videa...

01:05

WBA slavi ulazak u Premiership | Video: West Bromwich Albion/Twitter

Rođen je 11. rujna 1968. u Splitu. Djetinjstvo u Spinutu. Stariji brat Domagoj nazvao ga je Nane i tako je ostalo. Kao i mucanje koje je počelo u ranom djetinjstvu, jednog jutra krenulo i ostalo do dan-danas.

- U djetinjstvu mi se nikad nitko nije rugao zbog toga. Nisam to osjećao kao pretjerani hendikep, zato se s vremenom i popravljalo. Nisam se zatvarao u sebe zbog toga jer to bi bila 'smrt' za tu vrstu mane - pričat će Bilić kasnije, kao svjetski poznati nogometaš.

Otac sveučilišni profesor. Slaven je diplomirao pravo.

- U socijalizmu nije bilo ni bogatih, ni siromašnih. Ali smo imali dobro obrazovanje - reći će Bilić.

- Iskreno, dobro smo živjeli i prije devedesete. Ali htjeli smo svoju samostalnu državu. U mom se gradu počela osjećati atmosfera rata. U samom Splitu, srećom, ratovalo se tek koji dan.

Naša Hrvatska... Sve bolja i bolja!

Sportaš, intelektualac. Koji nikad nije imao problem artikulirati stav pa ma o kako se osjetljivoj temi radilo:

- Kod nas je, pogotovo u Splitu, vladalo neko 'pravilo' da ako si Hrvat, onda si 'ustaša' ili barem neki sumnjivi otpadnik. Moj otac je ustaše smatrao crnom stranom hrvatske povijesti. Ni partizani nisu 'cvijeće', ali stvari treba razlučiti. Biti pošten prema vlastitoj prošlosti i odgovoran prema budućnosti - napisao je u svojoj biografiji o vremenima odrastanja i formiranja, među ostalim i ideološkog.

- Meni je bilo drago što se događaju promjene. Podržavao neovisnost Hrvatske i raspad Jugoslavije. Predsjednik Tuđman je rekao da mi sportaši trebamo biti ambasadori mlade hrvatske države. Pa smo svi odlazili u inozemstvo. Ja u Njemačku, neki u Italiju, Englesku, Španjolsku... Bili smo ambasadori. A onda zajedno i u reprezentaciji, za Hrvatsku što je bio: poseban ponos!

Problemi sa zdravljem, kukovima i leđima, bili su konstantni. Ali za Hrvatsku je igrao kroz bilo kakve bolove. Najteže je bilo u najblistavijim trenucima, kad je osvojena svjetska bronca u Francuskoj 1998.

- Moja je generacija stvorena u Jugoslaviji pa su ljudi mislili kako nakon te 1998. nema šanse da opet budemo tako visoko jer su liga i zemlja postali daleko manji. A gledajte našu Hrvatsku... Mi smo sve bolji i bolji! - pričat će engleskim novinarima nakon što je Modrićeva generacija osvojila svjetsko srebro.

Turski ožiljak, doživotno

Lider je bio kao igrač i u Karlsruheru, i u West Hamu i u Evertonu. Čista logika nametnula je trenerski put. I opet su najblistaviji trenuci bili sa - HNS-ovim grbom na prsima.

Najprije izbornik mlade, a onda seniorske Hrvatske koju je 2006. podmladio i preporodio. Gurnuo je na teren tada još 'klince' Modrića, Ćorluku, Eduarda... "Vatreni" su igrali sjajan nogomet. Ali sve se može kupiti osim iskustva. Na Euru 2008. njegova je Hrvatska igrala fantastično, ali ispala u četvrtfinalu od Turske na penale.

Poveli smo u 119. minuti (Klasnić), a gol primili u nadoknadi produžetaka. Semih Sentürk je pogodio u rašlje. Bilić se na terenu radovao s igračima kad smo poveli. Poslije utakmice...

- Ovo je nešto što će nam svima ostati kao doživotni ožiljak. Možda sam i ja požurio s veseljem. Ali što ćeš. Frajer... Kako se zove? Sentürk, zavaljao ju je u 'devedeset'... To je život, to je nogomet.

Revanširao im se već u sljedećim kvalifikacijama. Doveo je Hrvatsku u Tursku i pomeo travnjak s domaćima!

Četiri godine kasnije vodio nas je na još jednom Euru. Ostaje zapamćen monolog nakon pobjede nad Irskom i remija s Italijom, a prije Španjolske. Dio medija pisao je o tome kako smo ispod očekivanja.

- Čekaj malo. Što ste vi mislili, da ćemo tu doći i sve pregaziti? Pa mi smo u grupi s Talijanima i europskim i svjetskim prvacima Španjolcima! I sad nakon remija s Italijom kao nešto ne valja? Ej, s Italijom! Pa ljudi igraju bolje nego 2006. kad su postali prvaci svijeta. Ja to ne razumijem. Tu smo, igramo s najboljima ravnopravno, svi nas cijene i svi nas se boje. Trebamo ponosno glavu gore i dalje svojim putem, a ne 'ajme moglo bi to i bolje, nismo pobijedili Talijane'?!

Šest godina je vodio "vatrene". Nikad nitko s takvim mandatom. Fetivi je, stopostotni Splićanin, ali prijateljstvo, posao, ljubav i životne okolnosti često ga vode u Rijeku.

WBA je divna, obiteljska priča

West Ham je vodio u povijesnom prijelaznom razdoblju preseljenja na novi stadion. West Bromwich je sada vratio u Premiership, zajedno s Filipom Krovinovićem.

- U zadnjih šest, sedam godina Championship je postao sjajna liga puna dobrog nogometa i strahovito zahtjevna. West Brom sam zavolio još kad sam tu dolazio kao protivnik tj. gostujući igrač ili trener. Posebna, obiteljska atmosfera. Nije glamur, ali je predivno. Pogodio sam 100 posto s dolaskom u WBA. Cilj je stvoriti što mlađu i što 'engleskiju' momčad - pričao je zimus.

Nane Bilić. Super Slav. Bilo je drž'-ne daj, ali uspio je. Od druge sezone opet je - hrvatski trener u najboljoj nogometnoj ligi na svijetu!