Pola prvog mandata je molio, a drugu je polovinu ratovao...

- Veseli me da se moja smjena dogodila na dan kada smo svim zaposlenicima isplatili sva dugovanja i zaostatke, na dan kada nikome ne dugujemo niti lipu, i time sam zaokružio jedan ciklus koji je bio moj cilj pri dolasku u klub. Želim svaku sreću svom nasljedniku. Ne mogu reći da sam razočaran, jer sam pretpostavljao i očekivao da će se ovako nešto i dogoditi. Žao mi je što mi nisu dali priliku da dovršim započeti posao i projekte, klubu želim svaku sreću i što uspješniju budućnost, jer Hajduk je iznad svih nas – kazao je nakon smjene s mjesta predsjednika u travnju 2016. Marin Brbić. 

I eto, tri godine kasnije, Brbić se vraća se dovršiti posao.

- Od kad sam otišao iz Hajduka tlak i šećer su mi opet u normali, ponovno igram tenis tri puta tjedno, izlazim s prijateljima na večere, a i supruga je napokon mirna i spokojna. Preporodio sam se – pričao je jedva mjesec dana nakon što je smijenjen s funkcije. 

Djelovao je spokojno i zadovoljno, no taj spokoj i zadovoljstvo skrivali su gorčinu koja je ostala duboko u njemu, gorčinu zbog nedovršenog posla, ali prije svega zbog smjene koju je doživio nepotrebnom i duboko nepravednom. A tko bi mu i zamjerio. Hajduka je preuzeo s teretom od preko 100 milijuna kuna minusa, a ostavio ga je u daleko boljem stanju... 

Četiri burne godine

Ono što se događalo u njegovom mandatu moglo bi slobodno poslužiti podloga za dobru knjigu. Prisjetimo se, Brbić je na koljenima molio igrače poput Ante Vukušića i Marija Pašalića da odlaskom i odštetom spase klub od stečaja, molio je managere da oproste provizije, sponzore da uplate novac unaprijed, trenere da ne traže pojačanja i skupe pripreme, igrače da ne traže bolje ugovore i zadovolje se postotcima od budućih transfera, zaposlenike da ne štrajkaju zbog minimalaca koje im je isplaćivao i slao ih kombijem na pripreme u Tursku... Molio je i splitske gradske vijećnike da Hajduku daju garanciju za kredit spasa, koji je na koncu pomogao klubu da se  doslovno provuče kroz ušicu igle Uefinog financijskog fair playa i HNS-ovog licenciranja i ne potone u stečaj. 

Pola mandata proveo je u Brbić u moljakanju, a drugu polovinu u ratu s vrhuškom HNS-a, kompletnom sudačkom organizacijom, disciplincem Krešimirom  Vlajčevićem, Dinamovom filijalom Lokomotivom, Zdravkom Mamićem kome je zabranio dolazak na Poljud, ali i gradonačelnikom Ivom Baldasarom koji je tražio njegovu smjenu, ili barem smanjenje plaće za 30%. Preživio je i fizički napad tadašnjeg čelnika Županijskog nogometnog saveza Alojzija Šuprahe, protivio se ukidanju Udruge prvoligaša, donio brojne teške odluke poput one o neodigravanju derbija u Maksimiru zbog šikaniranja Hajdukovih navijača nakon čega je na Rivi organiziran veliki skup potpore, a vrlo brzo i promijenjen Zakon o sportu... 

Omraženi i omiljeni predsjednik

Na početku mandata Brbić je bio stigmatiziran, nazivali su ga nosačem kufera i recepcionerom, kasnije i orjunašem..., iako je za njim poslovna karijera bez mrlje i sudjelovanje u Domovinskom ratu. I sigurno ga je više od objeda koje su stizale iz redova najvećeg konkurenta boljelo to što su ga se odrekli oni koji su mu trebali čuvati leđa i surađivati s njim. Kao da je rat protiv HNS-a, sudačke organizacije i vladara hrvatskog nogometa vodio radi sebe, a ne radi Hajduka. Kad je stigao nadomak cilju, bivši nadzornici su mu se zahvalili i poslali ga kući, uz pojašnjenje da ''žele iskorak''. Iskorak se doduše u nekim segmentima i dogodio, no i taj se iskorak vrlo brzo pretvorio u novi pad a, kako to obično biva, svatko tko ej bio u prilici pričao je svoju verziju 'istine' potkrijepljenu brojkama koje tumači na svoj način. 

A koliko sve skupa može biti apsurdno možda najbolje oslikava i ono što se događalo prije svega nekoliko mjeseci, kada se Brbić prijavio na natječaj za Nadzorni odbor Hajduka, i bio jedan od glavnih favorita, no njegova kandidatura odbijena je zbog pravomoćne kazne iz Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima, preciznije, zbog toga jer je svjesno dopustio da posao redara obavljaju nelicencirani  redari. Alternativa je bila neodigravanje utakmice...

Povratak u bitku

Nakon svega pobrojanoga logično se zapitati zbog čega se Brbić opet prihvatio vruće predsjedničke fotelje Hajduka. Zbog čega će se svako jutro opet voziti 70 - ak kilometara na posao do Splita, a popodne natrag obitelji u Tučepi, zbog čega će opet riskirati zdravlje i nervirati suprugu kojoj se smrkne pred očima kad vidi muža na centralnom Dnevniku, zbog čega će opet voditi ratove koje će teško dobiti dok se u hrvatskom društvu i pravosuđu ne dogode bitni pomaci. 

Oni koji ga bolje poznaju znaju da nije u pitanju novac, jer takvi se ratovi i ne vode zbog novca, a Brbić je u životu stekao dovoljno da živi mirno i bez stresova. Stvar je u onome što Brbić, za razliku od nekih čelnika Hajduka koji nakon odlaska više nikad ne dođu na utakmicu, živi za Hajduk. On je na utakmicama bio i prije nego je postao predsjednik, a dolazio je redovito i nakon što su ga smijenili. 

U čestim razgovorima koje smo vodili u zadnje tri godine stalno bi ukazivao na nelogičnosti, propitivao što se događa, kakvi su igrači, tko će biti novi trener... Jednostavno, Marin Brbić je tip koga možete istjerati iz Hajduka, ali Hajduk ne možete istjerati iz njega. On živi za Hajduk, i zbog toga se vratio. Svjestan je što ga čeka, svjestan je da će mu tlak i šećer opet podivljati, da će tenis igrati u najboljem slučaju jednom mjesečno a obitelj viđati povremeno, vikendima. I da će u međuvremenu opet voditi one iste ratove koje je vodio i u prvom mandatu. Jer malo toga se promijenilo u odnosima Hajduka, HNS-a, sudačke organizacije, a i stvarni vladari hrvatskog nogometa još uvijek nisu do kraja sišli sa scene...