Poslala je ocu poruku 'stižem na ručak', sjela u auto i nastradala. Sad slavi prvo zlato na POI

Hrvatska je dočekala prvo zlato na Paraolimpijskim igrama u Parizu, za koje je zaslužna Anđela Mužinić Vincetić (31). Mužinić Vincetić je pobijedila je u dramatičnom finalu Južnokorejku Jiyu Yoon 3-2 (11-7, 11-8, 10-12, 10-12, 13-11) u kategoriji WS3 za sportašice u kolicima i okitila se zlatnom medaljom na Paraolimpijskim igrama u Parizu. To nam je prvo zlato na ovim Igrama i druga medalja nakon što je Luka Baković osvojio broncu u bacanju kugle. 

Anđela je zajedno s Dinom Sinovčićem nosila hrvatsku zastavu na otvaranju Paraolimpijskih igara, a sada slavi čak treću medalju s Igara. Kao djevojčica sanjala je o karijeri odbojkašice. No, sa samo 13 godina doživjela je tešku prometnu nezgodu kad se s trenerom kadetkinja vraćala kući.

Ocu je, prije nego što su sjeli u automobil, poslala SMS: 'Doma sam za deset minuta. Čekajte me na ručku', no tog se dana nije vratila.

- Moje prve riječi nakon nesreće bile su da trener nije prebrzo vozio - kaže Anđela. Nakon oporavka u zagrebačkoj bolnici, otišla je na rehabilitaciju u Varaždinske toplice.

- Nisam se bojala jer u tim trenucima nisam znala što me čeka. Za vrijeme rehabilitacije u toplicama, koja je trajala četiri mjeseca, sam sjedeći igrala odbojku nadajući se i želeći da moja prva ljubav odbojka, ostane i zadnja - govori.

Najveća podrška tijekom oporavka bili su joj roditelji.

- Moja majka Marija koja je sa mnom provela svaki dan rehabilitacije, od bolnice u Zagrebu do Varaždinskih toplica. Moj otac Željko je svaki vikend putovao Split-Varaždin da bi bio s nas dvije, makar vikendom dok nije radio. Podrška su mi bili i sestra, brat, njihove obitelji, cijela rodbina, moji prijatelji, prijatelji roditelja, nastavnici moje tadašnje osnovne škole. Ne može se ni opisati ni izračunati ta ljubav i podrška koju sam dobila, ljubav nije matematika - priča Mužinić Vincetić.

Kada su joj rekli da više neće hodati, uporna djevojka tvrdila je: 'Kada ojačam ruke kroz par godina, imat ću najjači smeč'. No, život ju je odnio na drugačije staze.

- Prvi poziv da probam igrati stolni tenis sam imala od Helene, moje sadašnje tim partnerice. Odbila sam taj poziv, ali mi znatiželja nije dala mira pa sam ipak otišla pogledati kako ona trenira. Nisam tada bila impresionirana, bila sam i dalje fokusirana na odbojku. No nakon toga u njenu osnovnu školu je došao predsjednik Splitskog saveza te me pozvao u klub. Od tada sam član STK NEC-a, sve do danas - kaže. 

Počela je trenirati jednom tjedno u Hotelu Zagreb u Splitu. Nakon toga dobila je osobnog trenera s kojim je trenirala tri puta tjedno. Otišla je na nekoliko državnih prvenstava, a na jednom od njih, upoznala je svoju sadašnju trenericu Mirelu Šikoronju Ivančin.

- Ona je u meni vidjela talent. Uzela me "pod svoje" i već 12 godina uspješno uživamo u stolnom tenisu - izjavila je stolnotenisačica.

Osvojila je 15 "velikih" medalja na Europskom, svjetskom prvenstvu i Paraolimpijskim igrama. Najveća medalja joj je srebro iz Rija, sa Paraolimpijskih igara 2016. godine.

- Smatram da je moj najveći uspjeh konstantno napredovanje od malih, do onih manje bitnih stvari, prevladavanje barijera za koje ostali misle da su nemoguće - kaže Mužinić Vincetić. Vjeruje kako je talent u sportu važan, ali i ulaganje.

- Mislim da talentirana jesam. U kojoj mjeri ne znam. Beskrajno sam uložila truda, rada i volje u svoj razvoj. Sve je lakše uz motive i ciljeve - zaključuje.

Danas trenira u prosjeku dva puta tjedno, ovisno o dijelu sezone. Ako je dio sezone u oporavku onda ima jedan trening dnevno, a ako je na trening kampu onda od dva do tri puta dnevno.

 - Naporno je. Uz sportske, imam i mentalne treninge. Odlazim i na masaže zbog boljeg opravka - priča sportašica.

Smatra da okolina i društvo u kojem se kreće jako dobro prihvaća njezin invaliditet.

- Okružena sam predivnim ljudima koji me gledaju kao prijateljicu, sestru, kumu, curu ili kćer, a ne gledaju me kao ženu u invalidskim kolicima. Zbog tog sam im i zahvalna - kaže.

Anđela je 2021. nakon višegodišnje veze rekla "vječno da" Kristijanu Vincetiću. Nakon toga je svojem prezimenu pridodala muževo, a taj je dan opisala kao ostvarenjem svojih snova.

Onima koji teško prihvaćaju svoj invaliditet poručuje da je život u njihovim rukama.

- Sami birate svoj put. Sve se može.  Nikada ne smijete odustati i nikada prestati rasti. Odaberite aspekt u kojem želite napredovati ili ih odaberite više, i naporno radite. Ne vidimo da drvo raste svaki dan, ali ako ga posjetimo svake godine vidjet ćemo da je svakodnevno raslo - zaključila je Anđela.