Poznatom golmanu stalo srce: Jučer je tu sjedio, sad ga nema

Po prvi put nakon nekoliko godina veterani Rukometnog kluba Koprivnica su se u četvrtak prije podne okupili u kafiću Expresso, jer se nisu željeli naći na starom mjestu budući da je dan ranije preminuo njihov suigrač Zvonimir Cmarko (40).

Rekli su nam da bi im bilo teško gledati praznu stolicu na kojoj je njihov dojučerašnji vedri duh sjedio. Presjekla ih je iznenadna smrt nezamjenjivog vratara kluba u koji je zakoračio 1986. godine.

ZVONIMIR CMARKO Šok u Koprivnici: Preminuo je hrvatski rukometni golman...

- Došli smo isti dan. Imao je dugu kosu, bio je nešto veći za koji centimetar od mene. Nešto poput pruta. Dugačak i tanak. Odmah mi se dopao jer mi je rekao kako je došao postati golman. I doista postao je golman, i što je još važnije svima nama veliki prijatelj. Volio je rukomet, a Koprivnicu iznad svega. Jedan je od rijetkih koji nije prihvatio nikakav poziv sa strane i ostao među vratnicama kluba. Možemo reći da je ostavio svoj život i živio za rukomet. Imao je živce poput strune i ništa ga nije moglo izbaciti iz takta - kazao nam je njegov vršnjak Hrvoje Budaj.

No, na tu konstataciju su neki od suigrača koji su došli kazao kako ga je jedino mogao naljutiti gol s krila i to kroz „uši“. Ta primjedba je vratila osmijeh na lice suigračima i otvorila jednu posebnu temu. Zvana uši. Naime, Cmarko nikada nije pokazao svoje uši, pa je jedan od suigrača primijetio da nije ni mogao dobiti gol kroz uši jer nisu na čisto, je li uopće i imao uši, jer je kosu puštao preko i nitko nikada nije vidio njegove uši.

'Uveo je Koprivnicu u 1. ligu'

- Sad se možemo zafrkavati na tu temu jer je doista bio jedinstven. Možda su mu uši bile malo klempave, pa ih je sakrivao, jer nikada nije prao kosu nakon treninga ili utakmice. Duga kosa i traka su bili njegov zaštitni znak - govore suigrači i prijatelji.

Pričaju da mu je najbolja utakmica bila protiv Varaždina 47, kad je u zadnjim sekundama obranio sedmerac Stjepanu Obranu, proslavljenom reprezentativcu bivše države, i Koprivnicu uveo u 1. b. ligu. Slažu se da je on za taj uspjeh bio najzaslužniji.

Krasila ga je velika ljubav prema rukometu. Suigrači, a tu su bili na okupu uz Budaja, Nino Sabolić, Tomislav Krofl, Marko Lorber, Danijel Udovičić, Goran Garjević, Zdravko Premec, Igor Stubičar, Tomislav Kušenić i Zvonimir Cahunek, kažu da poslije tog povijesnog uspjeha je Zvonimir imao i nekoliko ponuda izvana, ali je uvijek govorio da u inozemstvo može otići samo u šoping, jer Koprivnica je njegov grad i klub. I doista nakon 21. godine napustio je seniore i stao na gol veteranskoj momčadi prije godine dana. Istovremeno je bio i trener vratara RK Koprivnice.

- Na koga nas podsjeća stilom branjenja teško je reći. Mislimo da je od svih velikih vratara pokupio po nešto. Bio je izuzetno brz, elastičan i neustrašiv. I kad smo gubili on je bio među boljima. Ne znam. Možda na Valtera Matoševića koji je isto tako bio dugačak i tanak i imao je refleks poput mungosa - govore njegovi veliki rukometni prijatelji koji najavljuju kako će u klubu predložiti da se u znak sjećanja na sjajnog golmana, a još većeg prijatelja organizira tradicionalni veteranski turnir.

Jedinstven je po tome što nije nikada, ali baš nikada izostao ni s jedne tekme. Bilo je dana kad smo i zaružili, ali on je došao i branio kao da je noć proveo u kinderbetu - govori nam Budaj, što je izazvalo smijeh.

Suigrači i prijatelji kažu kako je još neki dan bio s njima na Šoderici te da su se dogovorili za danas, ali im je nekako teško otići bez Cmarka, koji je davao ritam poput bubnjara, bio na golu ili na druženju.

Najbolji u Koprivnici

- On vam je posljednji Mohikanac, stara škola. Volio je hip hop od kada ga poznajemo i nije drugu glazbu previše cijenio. Tako se i oblačio i volio je stisnuti gas na autu. Doista će nam nedostajati jer je bio jedinstven - kažu njegovi prijatelji. Podsjećajući nas da je prije devet godina proglašen i najboljim sportašem Grada Koprivnice, a što i nije mala stvar, jer je konkurencija velika.

Prije nego što smo se rastali čuli smo obećanje da on nikada neće umrijeti, jer se umire samo kad se osoba zaboravi, a njega je gotovo nemoguće zaboraviti.

U obitelji šok i nevjerica da je njihov sin Zvonimir koji je živio s majkom Irenom i ocem Antunom, koji je i pronašao njegovo beživotno tijelo u srijedu prije podne otišao. Radio je zajedno s ocem u obiteljskoj tvrtki. Starija sestra Ivana koja živi u Opatiji kaže da je ponosna, jer takvog brata koji je najviše vodio računa o drugima a najmanje o sebi rijetko tko može imati.

Sahrana će biti u petak u 14 sati, a obdukcija bi trebala potvrditi da je umro od zatajenja srca. Što je doista rijetko da ljudi s velikim srcem umiru.