Sport

Komentari 3

Preživio sam pad aviona, igrao s Vieirom, čuvam broncu sa SP-a, u Dinamu me htio Prosinečki

Preživio sam pad aviona, igrao s Vieirom, čuvam broncu sa SP-a, u Dinamu me htio Prosinečki

Pamtim dobro i zadnji Kup Jugoslavije, kada smo pobijedili Zvezdu. Bili smo bez Dražića, kojemu je dan prije umro otac, a Hadžiabdić je igrao iako mu je nekoliko dana prije utakmice poginula kćer. Sad radim u Lokomotivinoj nogometnoj školi, kaže nam Ardian Kozniku (52)

S 12 je golova bio najbolji strijelac prvog prvenstva Hrvatske 1992. godine. Ardian Kozniku je nogometna legenda, a dolazak u Hajduk mogao je tragično završiti. U splitski klub došao je 1990. godine iz Prištine.

Sportski direktor Hajduka Jurica Jerković otputovao je malim avionom Cessnom po Koznikua 1990. kako bi ga doveo u Split na potpisivanje ugovora. Na povratku je pilot Matko Raos zbog jaka nevremena morao spustiti avion na livadu pored sela blizu Kraljeva. Pritom se zrakoplov prevrnuo, a uz pilota lakše su ozlijeđeni i Kozniku i Jerković.

- Nakon što smo poletjeli, nevrijeme se pojačalo i pilot je izgubio komunikaciju s kontrolnim tornjem, pa je odlučio prisilno sletjeti - prisjeća se Kozniku.

Budući da je Cessna mali avion bez kabine, Kozniku i Jerković su s pilotom proživljavali sve te dramatične trenutke.

Dalibor Urukalović/PIXSELL

- Nije nam bilo svejedno, znali smo da u blizini nema aerodroma. Pilot je kružio sat vremena pokušavajući pronaći bilo kakvu ravnicu i na kraju je pronašao tu livadu. Bojali smo se, no prava panika nastala je tek kad smo udarili u tlo, poskočili i preletjeli još 20-30 metara pa onda aterirali na nos aviona i okrenuli se... Grozan osjećaj! Mislio sam da smo gotovi. I bili bismo da nije bilo Matkove prisebnosti i Božje pomoći - kaže Kozniku.

U pomoć su priskočili seljani...

- Donijeli su nam vode i šećera da se priberemo, no bilo im je sumnjivo što smo tamo. Pazite, to je lipanj ‘90., rat na pomolu, i nije nam bilo svejedno. Nasreću, jedan od njih prepoznao je Hajdukovu legendu Juricu Jerkovića, pozvao policiju i Hitnu pomoć i sve je završilo dobro.

U Splitu se spremao doček, Ardiana su čekali navijači, kamere...

- Kad se nismo pojavili, nastala je panika. Nije bilo mobitela, nismo se uspjeli javiti, a ni kontrola leta nije znala što je s nama. Tek su na vijestima sve saznali - priča Kozniku, koji je opet letio već idućeg dana, natrag u Prištinu:

- Letjeli smo iz Beograda. Nije mi bilo svejedno, no avion je bio velik, pa sam se osjećao sigurnije.

S Hajdukom je Kozniku osvojio sve što se može osvojiti. U Splitu je igrao do 1994. godine. Pamti i osvajanje posljednjeg kupa bivše države.

- Igrao sam 87 minuta u toj utakmici. Bili smo bez Dražića, kojemu je dan prije umro otac, a Hadžiabdić je imao strašnu tragediju. Nekoliko dana prije utakmice mu je u nesreći s automobilom poginula kćer, ali je on igrao. Sjećam se da je osiguranje izvan stadiona bilo ogromno. Dobiti takvu Crvenu zvezdu je bio veliki uspjeh - kaže nam Ardian.

Iz Hajduka je 1994. godine otišao u Cannes. U Francuskoj je još igrao za Le Havre i Bastiju, kratko za APOEL na Cipru.

- U Cannesu sam igrao s Patrickom Vieirom. On je tada bio mladi igrač, bili smo jako dobri prijatelji. Čak sam ga nekad i vozio na treninge. Bilo je lijepo u Francuskoj tih godina, ali nakon što sam dobio poziv iz Zagreba, otišao sam u Dinamo.

- U Dinamo sam došao 1998., trener je bio Zlatko Kranjčar. Cico me htio u momčadi, ali su ključnu ulogu u mojem dolasku odigrali Goran Jurić i Robert Prosinečki. Veliki Žuti je htio da dođem u Maksimir. S Dinamom sam dvaput bio prvak, igrao sam u Ligi prvaka. Ponosan sam zbog toga što sam igrao za najveća dva hrvatska kluba - govori Kozniku, koji ima dva nastupa za reprezentaciju Kosova i sedam nastupa za Hrvatsku.

Zabio je dva gola za "kockaste". Protiv Litve 1994. godine u pobjedi 2-0 u kvalifikacijama za Euro 1996. godine i u prijateljskoj utakmici protiv Australije prije Mundijala 1998. godine. Bilo je 7-0. Oba je gola zabio u Maksimiru, a Ćiro Blažević vodio ga je na Svjetsko prvenstvo u Francusku.

- Broncu čuvam u svojem domu. To je nešto na što sam najponosniji u svojoj karijeri. Vrijeme prolazi, a ja sam sve više ponosan na našu broncu. To je bio podvig - rekao je Kozniku.

Split ga je primio lijepo kao igrača Hajduka, Zagreb ga je primio lijepo kao igrača Dinama. Brzonogi napadač, hitar, jako dobar igrač.

Karijeru je završio 2002. godine u Hrvatskom dragovoljcu, a nakon toga...

- Odmah sam krenuo na akademiju za trenere. U generaciji sa Slavenom Bilićem. Sad imam i Uefinu pro licenciju. Radio sam kao pomoćnik u Lokomotivi, kratko kao i trener u Dinamu, vodio sam samostalno Škendiju, s kojom sam izborio Europu. I dalje sam u nogometu. Sad radim kao trener u školi nogometnog kluba Lokomotiva - za kraj će Kozniku. 

Najčitaniji članci