Sport

Komentari 46

'Proplakala sam noć kad nisam osvojila olimpijsko zlato, pa onda zaplesala u 5 sati ujutro...'

'Proplakala sam noć kad nisam osvojila olimpijsko zlato, pa onda zaplesala u 5 sati ujutro...'

Nekako sam znala da je brzo kraj, a svi su mi govorili sportaši da ću znati. I ja sam uporno čekala da dođe taj dan. Do prošlog ljeta, kad sam osjetila da je to to, rekla je Blanka Vlašić

Tko bi mene mogao potjerati da sam na stadionu. Ja sam tvrdi orah... Zadnje natjecanje prije četiri i pol godine, trudila sam se vratiti, prošla puno tretmana i ta moja jaka želja trajala je pune dvije godine,. I onda sam shvatila koliko me strah kraja i da se moram suočiti s tim paralizirajućim strahom, započela je Blanka Vlašić svoje obraćanje medijima nakon odluke o završetku karijere s 37 godina.

POGLEDAJTE VIDEO:

Koja se, kako je rekla već, dogodila još prije, a danas je samo za to saznala i cijela javnost.

- Bilo je to prihvaćanje kraja koje je trajalo jako dugo. Objašnjavala sam sebi što bih mogla raditi, u kojem bi se smjeru mogla profilirati, tako da mi je iz dana u dan pomisao na kraj bila lakša. Trenirala sam i pokušavala se liječiti, ali nakon puno pokušaja nada je kopnula svaki dan sve više i bilo mi je svaki dan sve teže odrađivati program uz bol. Nekako sam znala da je brzo kraj, a svi su mi govorili sportaši da ću znati. I ja sam uporno čekala da dođe taj dan. Do prošlog ljeta, kad sam osjetila da je to to... Došao je tako mirno jer sam odradila sva tugovanja i opraštanja unutar sebe. Bila sam mirna, rasterećena, sretna. Nisam prolila nijednu suzu, ali sam ih odradila puno prije... Bio je bezbolan, osjetila sam olakšanja, dan ili dva nakon toga bili smo na ručku s obitelji, rekla sam im za odluku, svi su bili sretni jer sam i ja bila rasterećena. Svi su me pitali van kruga obitelji spremam li se za Tokio, počelo me opterećivati, kad sam donijela odluku, bila sam mirna. To nije trenutak, to je proces... Trebalo je to odbolovati, odtugovati, isplakati se... Sutra ću možda biti emotivnija, ali to sam odradila i to je bilo najteže razdoblje.

Kako si vidjela svoj put u ovih 20 godina koji su za nama?

- Mnogi imaju talent, ali nemaju okolnosti da taj talent izađe. U tom trenutku u Splitu nismo znali što je atletika, što je skok u vis, pitali su me ljudi skačem li s motkom... Bio je to samo san ovog čovjeka ovdje (otac Joško, nap. a.) koji me uvjerio da ću biti najbolja na svijetu. Kasnije su došli sponzori, klub, savez, HOO, ali u početku je to bio ludi san u uvjetima koji nisu obećavali puno. Svjetski rekord i olimpijsko zlato su bili moj cilj i moram priznati da to nisam ostvarila, ali danas ne gledam na to tako. Kroz karijeru sam bila tip koji je svako natjecanje doživljavao kao OI i SP. To je neka čudna motivacija, neki čudan osjećaj dužnosti prema svom talentu. Sad sam sretna što sam imala takav stav, koji me vodio kroz svako natjecanje. Nisu mi motiv bile ni financije ni ugled, nego da opravdam to što mi je bogomdano. Bilo je puno teških trenutaka, uspona i padova, ali sada se sjećam samo lijepih stvari... Svi moji neuspjesi su bili uvertira u uspjehe, sve je bilo vođeno nekom višom rukom, koja je veća od svih nas... Pamtim samo sretne dane i moja karijera je bila posebna. 

Što najviše?

- Osaku, Berlin i Peking... Ne dam nikome drugome osim sebi da taj Peking gleda kao neuspjeh. Nikad bliže nisam bila zlatu na OI. I tko zna što će biti za 4 godine i tako je i bilo, u Londonu me nije bilo na mapi, a OI su svake četiri godine. Realno, koje je to bolesno natjecanje bilo, skočila sam 205, ona je ubola tako dobar skok, to je bio šou, ja sam sretna i ponosna. Noć sam proplakala i zaplesala u 5 ujutro, ali to su moje želje, željela sam zlato, normalno da mi je bilo teško. Ali danas za tim ne žalim, sretna sam što ne žalim ni za jednim porazom...

Gdje se vidiš za pet ili deset godina i je li jedna od opcija funkcija u Međunarodnoj atletskoj federaciji, Međunarodnom olimpijskom komitetu ili njihovim hrvatskim inačicama?

- Naravno da sam razmišljala o tome, to mi je olakšavalo proces tranzicije. Vjerujem da ću ostati u sportu, to je moje područje, htjela bih obogatiti sport svojim iskustvima. Bila sam već u Americi, razgovarala sam s mladim sportašima, dala im savjet, više u razgovoru nego kao trener. Osjetila sam poziv pomoći onima koji su na raskrižju životnih puteva. I kroz zadnje četiri godine mnogi su dolazili po savjet i kad bi ga primijenili, dolazili su mi zahvaliti. Tu vidim prostor za djelovanje. Nakon svega mogla bih pomoći. Atletika treba zvijezde, nije dovoljno dobar rezultat, ljudi žele gledati dramu, žele velike individualce. Sve su to stvari o kojima razmišljam, radim i na osobnoj izgradnji, ali te detalje ćemo ostaviti za neke nove razgovore... Konkretnih planova ima, ali ne toliko konkretnih da bih izašla u javnost. O svemu na vrijeme ću vas obavijestiti..

Ima li nostalgije?

- Nema. Kad je proces bio završen, nisam imala potrebu pogledati nijedan skok na YouTubeu. Najteže mi je bilo stvoriti povjerenje da ću se snaći. Mi sportaši smo odrasli u specifičnim uvjetima i znamo se snalaziti u svim uvjetima. Cijeli život je organiziran i strah te što će biti kad nestane ta struktura, ti programi, to je bio jedini strah. Gdje ću naći motivaciju koja je velika barem upola kao sportska.

Žališ li što Split kao grad nije iskoristio tvoj brend do maksimuma?

- Splitska atletika je tamo gdje je bila kad sam počinjala.... U mraku, s jednim reflektorom... Nisu ništa bolji uvjeti, novi sloj tartana i to je to. A kad bih morala birati što bih više htjela, svjetski rekord ili olimpijsko zlato, to bi bio svjetski rekord.

Blankin otac i trener Joško ovako je sažeo svoje emocije.

Napokon Blanka nije kasnila na presicu. Zato što smo kod nje u stanu. Tako smo trebali uvijek. Blanka je ustvari započela karijeru kad je Hrvatska bila puno mlađa nego sad i kad uspjesi nisu bili sveprisutni. Sada, nakon dugo vremena puno je drugih sportaša i to je nevjerojatna činjenica da smo imali toliko uspjeha i medalja na najvećim natjecanjima u raznim sportovima. To je i začuđujuće i hvale vrijedno. Ivana Brkljačić i ona su uzele zlato na juniorskom prvenstvu svijeta u Čileu. Bio je to veliki uspjeh, enorman, zato što nismo imali toliku plejadu kvalitetnih sportaša i sportašica. U onom valu s Janicom i nekoliko njih je pokazivala neki put, da se može, i u ovim uvjetima i unesrećenoj sportskoj situaciji i bez infrastrukture, to me jako dojmilo. Pokazala je da ima energiju i rezultat, ali njeno naslijeđe je da je pokazala mlađima da se može biti u svjetskom vrhu.

Teško je sažeti cijelu Blankinu karijeru i uspjehe u tek nekoliko rečenica, ali vrijedi probati.

- Puno toga smo napravili, od natruhe nekih ideja da bi to moglo biti nešto, pa kad vidim popis uspjeha, suzu u očima ljudi koje srećem, koliko ljudi je pitalo za nju, može li, hoće li... Imala je to nešto da gane ljude, svoju spontanost i neposrednost. Blanka je bila proglašena najboljom sportašicom svijeta 2010. Ne atletičarkom, nego sportašicom, iz jednog malog grada, male zemlje, da se to dogodilo i da sam ja dio te priče, to jednostavno je više od svega... A ima još jedna stvar, Blanka mi je nedavno rekla da nije ostvarila najvažnije ciljeve. Rekao sam joj da to nije pošteno prema samoj sebi, ali i prema ljudima koje je činila sretnima... Uvijek se govori o svjetskom rekordu. Taj je rekord postavljen u neko drugo vrijeme, Blanka je svaki dan morala biti na dispoziciji antidoping kontroli, tri mjeseca unaprijed je morala biti na dispoziciji. Ranije toga nije bilo, doping-kontrola je bila samo na natjecanjima i to je drugi svijet. Ne kažem ništa, ali postoje kriteriji da se neke stvari dogode i ne dogode. Po ovim pravilima, Blanka je napravila najbolji rezultat....

Rekli ste da sportaš umire dva puta, jednom biološki, drugi put nakon završetka karijere?

- Blanka je svoje prvo umiranje produžila na taj način da to ne bude stres kad je to odlučila.

Drugi Blankin trener Bojan Marinović se podsjetio prvih velikih Blankinih skokova.

- U početku nisam putovao s njom, ranije je jedan trener na četiri atletičara mogao biti na natjecanju. S ciriškog mitinga kad je skočila 201 cm, gledao sam na televiziji i slao poruke što napraviti. To je tada bilo nevjerojatno, skok sam jedva vidio dok je trajala utrka u prijenosu uživo. Vidio sam 90 % natjecanja i imam svaku akreditaciju za uspomenu.

Što je rekao brat Nikola?

- Poštuje moju odluku, njemu je najvažnije da sam ja sretna... I Nikola, i Marin i Luka, svima je malo laknulo. Neke stvari treba završiti da biste počeli ponovno...

Najčitaniji članci