Protiv Dinama sam igrao prvi susret nakon povratka imena...

Bio sam jedan od mnogih dinamovaca kojima je na živce išlo ime Croatia. Godinama se nisam mogao pomiriti s tim.

To su, naravno, znali svi hajdukovci u školi.

- Kako ti je igrala Croatia - pitali bi namjerno.

Pokretanje videa...

01:07

Odgovor im je uvijek bio isti.

- Nije Croatia nego Dinamo.

Nakon toga bi krenula rasprava. Oni bi tvrdili svoje, ja svoje, ali ime Croatia nikad nisam htio izgovoriti. Uvijek je to za mene bio sao Dinamo. 

Prolazile su godine i došlo je i Valentinovo 2000. godine .U to sam vrijeme u Brotnju iz Čitluka trenirao nogomet. Maštao o tome da ću jednoga dana biti veliki nogometaš. Klasika u tim godinama.

Naravno, nisam postao veliki igrač. Nije bilo dovoljno znanja, a ni sreće s ozljedama. Kosti su pucale nekoliko puta, ali se mogu pohvaliti da sam osvojio nekoliko trofeja, zaigrao u nekoliko utakmica protiv Dinama i Hajduka. I u ono povijesnoj 2000. godine.

Pet dana nakon povratka imena Dinamo igrali smo protiv kadeta iz Maksimira. Kišni, subotnji dan. Stadion u Rodoču, nedaleko od Mostara. Bila je to prva utakmica nakon povratka imena. Mi, dinamovci, bili smo silno uzbuđeni. Dobio sam minutažu, izgubili smo 4-1.

Treneri Ante Jakovljević i Zvonko Lipovac (bivši igrač Dinama), obećali su mi prije dres Dinama. Nismo mi profesionalci i naravno da nismo smjeli mijenjati dresove. Bio sam uvjeren da će treneri to srediti. No ta želja nije mi se ispunila. Kadeti Dinama još nisu imali dres sa starim Dinamovim grbom. Igrali su s grbom Croatije. Kad bih uzeo taj dres, svi bi me zezali. “Tvrdio si jedno godinama, a sad si napravio drugo”. Ne bih se mogao obraniti.

Tužan zbog poraza, pokisao kao pas, tužan jer sam ostao bez dresa, sjeo sam u autobus za Čitluk. Ušao je trener Jakovljević noseći zastavicu kao dar. Zastavica nije bila s grbom Dinama. Bila je s grbom Croatije.

- Antonio, ti si najveći dinamovac i ovo je za tebe - rekao je trener i pružio mi zastavicu.

- Hvala, treneru, ali ne želim s grbom Croatije - uzvratio sam.

- Zar ćeš me odbiti? Moraš je uzeti - rekao je trener Ante.

Priznajem, popustio sam. Uzeo sam tu zastavicu, smotao je i stavio u torbu. Rekao sam ocu kad sam došao doma da mi je trener dao zastavicu od Croatije. Nisam je više htio ni pogledati. Ubacio sam je u ormar i na nju nisam naletio već godinama. Negdje je među stvarima u kući, možda naletim na nju.