Wimbledon je Wimbledon, moj najdraži turnir. Sjećam se kad sam prvi put igrao na travi, trenirao sam čak šest sati. Trava i Wimbledon su mi broj jedan.
POGLEDAJTE VIDEO: Nikola Mektić s najmlađima
Doduše, nije u Wimbledonu, ali je u Londonu. Sudbina je htjela da u gradu najvećeg teniskog turnira na svijetu, koji je i više od samog turnira, Nikola Mektić osvoji najveći naslov u karijeri, barem u muškim parovima. Sudbina je još htjela i da njemu i Wesleyju Koohlofu završni ATP Masters u Londonu bude prva i zadnja zajednička titula jer od sljedeće sezone više neće igrati zajedno. Mektić će s Matom Pavićem činiti svehrvatski duo. Jedan je godinu završio s ovim "creme de la creme" naslovom, drugi s Brunom Soaresom kao svjetski broj jedan. Kakva smo velesila!
- Ne mogu ni izraziti kako se osjećam. Wes, puno ti hvala. Nije uopće loše za prvi naš naslov - govorio je Mektić u praznoj O2 Areni u kojoj je u nedjelju postao prvi Hrvat koji je primio taj glomazni pehar u naručje.
- Eto, ispada da sam ja najbolji od svih, ha, ha.
Ni Goran Ivanišević i ostali u singlu, ni Ivan Dodig u parovima, koji je 2014. bio finalist, nisu s festivala najboljih tenisača svijeta odlazili kao pobjednici. Prvi naš postao je, eto, 31-godišnji Zagrepčanin koji je, nećete sigurno vjerovati, prvi tenisač iz hrvatske metropole koji je bio dio Top 10 društva u singlu ili parovima.
A sve je počelo zbog - starijeg brata Luke.
- Baka i djed kupili su mu reket negdje 1994., Ivanišević je tada igrao finale Wimbledona i onda je brat htio igrati. A ja kao mlađi, naravno, da sam htio sve kao i brat. I to je bio kraj priče za mene, nisam više druge sportove ni pokušavao. Brat je, doduše, brzo odustao i otišao u veslanje.
Mlađi Nikola, pak, u najboljim godinama odustao je od karijere u singlu, koja se pretvorila u preživljavanje i koja je počela gubiti smisao (najbolji plasman 213.), pa je logičan potez bila puna transformacija u svijet parova. Početkom ove godine on se transformirao se u Grand Slam pobjednika kada je na Australian Openu s Čehinjom Barborom Krejčikovom osvojio naslov u mješovitim parovima. A tu je još i lanjska titula s "petog Grand Slama" iz Indian Wellsa gdje mu je partner bio Horacio Zeballos. S ovom zadnjom nakupilo ih se osam sa šest različitih suigrača (Baker, Peya, Melzer, Zeballos, Škugor, Koolhof).
- Mogu reći da sam zadnji vlak uhvatio u parovima, intenzivno sam o njima počeo razmišljati još 2015., a sjećam se da smo Antonio Veić i ja osvojili Europsko prvenstvo kao juniori. Kad ostvariš veći rezultat, i najboljima na svijetu zapadne za oko pa se, kad šećeš hodnicima, jedan Federer sjeti da smo trenirali, pozdravi, pita kako si, lijep je osjećaj.
Mektić je obećavao kao junior, bio je 12. na svijetu, pobjeđivao je, između ostalih, i Marina Čilića, ali kad je Međugorac nastavio ulagati u svoju karijeru, Mektića su usporile različite stvari. Primarno financije, a onda i svi igrački nedostaci koji su se počeli osjećati na prijelazu u seniorski tenis.
- Moji me roditelji nisu mogli toliko poduprijeti financijski, pa sam se dosta snalazio sam. A i više su govorili da se fokusiram na školu, pa me i to zakočilo dok su drugi u tom ključnom razdoblju više ulagali. Bio sam stvarno dobar, ali ne i najbolji da bismo mogli tada s 14-15 godina sve dati u tenis. U singlu treba imati neki nevjerojatan udarac, a ja to nisam imao iako sam pametan igrač - istaknuo je Mekta svoju dobru stranu.
- Čilić je, recimo, otišao na akademiju Boba Bretta, a ja trenirao sat i pol dnevno na Mladosti. Da, pobijedio sam Čilića u kategoriji do 16 godina dvaput zaredom i zbog mene nikad nije bio prvak Hrvatske do 16 godina, ha, ha.
Parovi, čak ni na najvećim turnirima, nisu ni blizu toliko financijski izdašni kao singl, pa onda možete zamisliti kako sve to izgleda na najnižim turnirima. Sve je to Mektić prošao.
- Kad sam postao profesionalac s 18-19 godina pa sve do 27., bilo je preživljavanje. I taman kad krene, opet sam morao igrati ligaške mečeve da bih ostao na nuli. Kad osvojiš jedan futures turnir, dobiješ 1000 dolara. Nije ti ništa plaćeno, jedeš tjesteninu s rajčicom. Možda će ovo zvučati malo bahato, ali ni dan-danas nije mi novac najbitnija stvar iako dobro zarađujem.
Prvi ozbiljan ček dočekao je u Madridu prije dvije godine. S Austrijancem Peyom osvojio je prvi Masters 1000 turnir i umalo "počastio" Madriđane i Madriđanke.
- Prije početka pitao sam ga bi li se bacio u neku malu rijeku koja je bila tamo ako osvojimo naslov, a on me samo prostrijelio pogledom. Ja sam rekao da ne samo da bih skočio, nego bih trčao gol po centru Madrida.
Osvojili su turnir, ali su Španjolci ipak ostali uskraćeni za tu scenu...
- Samo to što smo mi to osvojili, ma ništa se ne može mjeriti s tim. Apsolutno mi ne treba ništa.
Niti bi mu u singlu trebalo išta od Federera na Centralnom terenu Wimbledona. A moglo se dogoditi.
- Žalim najviše za tom 2011. i što nisam prošao u glavni ždrijeb (izgubio u trećem kolu kvalifikacija, nap. a.) jer da sam bio na mjestu igrača koji me pobijedio u kvalifikacijama, potencijalno sam u drugom kolu mogao igrati protiv Federera. Da se to dogodilo, na travi, u Wimbledonu protiv njega, više od toga ne bih tražio.
Zato mu se danas sve vraća u parovima. Sljedeće? Možda olimpijska medalja...
- Mislim da Mate i ja svakako možemo donijeti našem tenisu novu olimpijsku medalju.
