Sanda Dubravčić: Taj plamen Olimpijskih igara još je u srcu

Kad netko spomene Sarajevo, naravno da mi je prva asocijacija ZOI 1984. i izuzetna čast koja mi je pripala da kao prva žena u povijesti upalim olimpijski plamen. Sarajevo me zauvijek upisalo u povijest kao sportaša koji je imao tu izuzetnu čast i, zahvaljujući toj časti, moje je ime zauvijek uklesano u Olimpijski muzej u Lausannei, kaže Sanda Dubravčić-Šimunjak.

Službeno, ona je doc. dr. sc. Sanda Dubravčić-Šimunjak, prim. dr. med., priznata liječnica, ali svijet sporta pamti je prije svega po tom Sarajevu 1984.

- Nastup na Olimpijskim igrama san je svakog sportaša, a meni su Igre u Sarajevu bile druge. Iste godine zauvijek sam objesila klizaljke o klin. Upisala sam studij medicine i nisam željela biti najbolja klizačica među liječnicima niti najbolji liječnik među klizačima - govori Sanda.

Čast da upali olimpijski plamen dobila je zahvaljujući rezultatima.

- Za tadašnju Jugoslaviju osvojila sam prvu medalju u zimskim sportovima, srebro na EP-u u Innsbrucku 1981., a na Zlatnoj pirueti u Zagrebu krajem 1983. pobijedila sam pred svojom publikom aktualnu svjetsku prvakinju Rosalynn Sumners. Bila je to moja peta pobjeda na Pirueti, meni i najdraža. Nakon natjecanja prišao mi je Artur Takač i prenio mi izuzetno sretnu vijest - prisjeća se doktorica Dubravčić-Šimunjak.

Pamti gotovo svaki trenutak dana otvaranja Igara u Sarajevu.

- Sve je bilo spremno, čekao se samo snijeg prije samog otvaranja. I on je pao, tako da je stadion Koševo bio u pravoj zimskoj idili. Iako smo imali nekoliko proba prije same ceremonije otvaranja, u zadnji tren došlo je do promjene u scenariju i morala sam na drugi takt glazbe upaliti plamen - priča Sanda pa nastavlja:

- Nisam se zbunila nego sam, nošena pljeskom, pjesmom i ushitima sudionika otvaranja, s lakoćom prešla 98 stepenica u ritmu glazbe. Trenutak je bio izuzetno svečan, a kad se plamen rasplamsao, znala sam da je sve proteklo kako treba. Emocije su neizrecive i riječima neopisive... Upisane su u moje srce i tu će sigurno zauvijek ostati.

I ove godine Sanda Dubravčić-Šimunjak je među olimpijcima, na svom terenu, na Zimskim olimpijskim igrama. I to zahvaljujući borbi protiv dopinga. U nju je aktivno uključena još od 1989., a u Pyeongchangu je u funkciji koja se na engleskom zove “international doping control officer”.

- Ovo su moje pete Olimpijske igre. Dvaput sam se natjecala, u Lake Placidu i Sarajevu, dvaput sam bila kao šef misije i liječnik hrvatske reprezentacije, u Allbervilleu 1992. i Lillehameru 1994., te sad kao iDCO - nabraja Sanda, jedna od naših najvećih olimpijki na zimskim igrama.

A po redu je bila treća. I prva nakon pune 24 godine bez Hrvatice na ZOI-ju. Prvi put naša se cura u zimskom olimpijskom svijetu pojavila 1952. u Oslu. Nada Birko Kustec, članica Bijele strijele iz Mrkoplja, osvojila je 14. mjesto na deset kilometara. Četiri godine poslije u Cortini d’Ampezzo pridružila joj se Blaženka Vodenlić, a zatim - pauza od 24 godine...

Malo kad su se Hrvati tako rado budili noću kao te zime 2002. godine. U dalekom Salt Lake Cityju jedna velika sportašica ispisivala je najljepše poglavlje svoje karijere. Janica Kostelić je - dominirala!

Postala je jedina skijašica u povijesti koja je osvojila tri zlata na jednim olimpijskim igrama i zapravo ušla u vječnost.

Vrati se, Janice...

- Budući da sam se još oporavljala od ozljede, a kako realno nisam imala veliki potencijal da ostvarim neki vrhunski rezultat u spustu, procijenili smo da je bolje propustiti tu utrku i koncentrirati se na discipline u kojima sam imala bolje izglede. Na pitanje kako sam uspjela to što nitko nije teško je to dati pravi odgovor. Međutim, ima jedan kratak citat koji možda može objasniti kako se u sportu dolazi do rezultata. Kaže: ’Sreća je logična posljedica pravilno organiziranog djelovanja’. Da bismo ostvarili uspjeh, svakako nam je potrebna sreća, a da bismo imali sreće, potrebno je puno i ustrajno raditi - rekla je velika Janica, koja se pridružila našoj ekspediciji u Pyeongchangu.

Ondje je i njezin brat Ivica, ali ni on se više ne natječe. Što znači da su ovo prve ZOI nakon Lillehammera 1994. na kojima nema prezimena Kostelić na startnim listama.

Hrvatska ukupno ima 11 medalja na ZOI-ju, deset su ih osvojili sestra i brat Kostelić, jednu Jakov Fak, koji je u Pyeongchangu kao dio slovenske olimpijske ekspedicije. U ženskim zimskim sportovima imamo šest olimpijskih medalja. Svih šest Janičinih, četiri zlata i dva srebra. Šteta samo što je otišla u mirovinu tako rano...

- Jako je neobično da me čak i danas, nakon 12 godina, ljudi ponekad pitaju zašto se ne vratim skijanju. Odmalena, kad sam razmišljala o tome što bih htjela postići, jedna od stvari kojima sam težila je da se oprostim od natjecateljskog bavljenja sportom kad sam na vrhuncu. Procijenila sam da je možda to moj maksimum i odlučila završiti karijeru. Naravno, ima puno onih koji kažu da sam mogla još puno više, ali eto, to nikad nećemo saznati. Uvijek može više, ali mislim da ne treba biti pohlepan, a ja stvarno ne mogu biti nezadovoljna učinjenim, pa neka ostane tako kako je - ističe Janica, u priči o hrvatskim zimskim olimpijskim divama ipak jedinstvena, nedodirljiva.

Željka za Hrvatsku

Kad završe Igre u Pyeongchangu, ne bude li više ozljeda, Hrvatska će imati 24 zimske olimpijske. Pet ih je nastupalo pod zastavom Jugoslavije, a prva koja je nastupala za Hrvatsku bila je Željka Čižmešija. Mlađa sestra klizača Tomislava, također olimpijca, koji je u tom Albertvilleu 1992. nosio zastavu, završila je na 24. mjestu. U Lillehammeru nije bilo naših sportašica, a onda je krenula Janičina era... I dalje se traži prva cura s medaljom koja se ne preziva Kostelić.