Srebrić: Zlatan u Vatrenima? To je bila realna opcija! Dalić nije bio prvi izbor, ali bio je najbolji

Ispričavam se, morat ću ubrzo ići, na trening ženske reprezentacije, prekinuo nas je u jednom trenutku.

Gestom koja najbolje opisuje neumornog Zorislava Srebrića, koji se i s 84 godine ne umara od skrbi za Hrvatskom i hrvatskim nogometom, kako je zamolio da napišemo na kraj teksta. Stavili smo na početak, neće se naljutiti...

Pokretanje videa...

00:57

Zorislav Srebrić o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji | Video: 24sata Video

Razgovarali smo prošle godine, Srebrić je i dalje viši savjetnik predsjednika HNS-a Marijana Kustića, a sad je dobio i nagradu Franjo Bučar za životno djelo.

- Moja uloga uključuje razne vrste aktivnosti. I odgovara mi - diplomatski kaže.

Srebrić: Tjedno odem na sedam utakmica

Godinama je bio glavni tajnik HNS-a, a jedini je čovjek koji je sudjelovao u pohodu na svih 15 velikih natjecanja "vatrenih".

- I bio sam član stožera reprezentacije bivše države na SP-u 1990. u Italiji - dodaje.

Često je na utakmicama, svih rangova. Na koliko utakmica tjedno idete?

- Petkom najmanje jednu, subotom u pravilu tri, i to dvije seniorske i jednu mlađih uzrasta, te nedjeljom slično. Kad ima utakmica i ponedjeljkom, odem na nju. I to u prva četiri ranga natjecanja, te mlađe uzraste, ženski nogomet i futsal. Znate, u Zagrebu nije jednostavno doći s jednog kraja grada na drugi pa šaram, jedan dan ili vikend gledam utakmice na zapadu grada, idući na istoku. Gušt je to, na taj način održavam kontakt s ljudima, posebno s onima iz amaterskih klubova.

Volite li posebno neki klub?

Srebrić je viši savjetnik Kustiću

- Ne preferiram posebno nikoga, a i pozicija mi nalaže da držim ravnotežu posjeta i odnosa. Svi radimo u funkciji razvoja hrvatskog nogometa. Najljepši dio posla mi je baš ta komunikacija s ljudima i posjete utakmicama. Svi trebamo neprestano raditi na visokoj aktivnosti u nogometu, jer proces u Hrvatskoj i u Europi iziskuje potenciranu aktivnost da rezultati budu na razini.

Sugerirate li predsjedniku Kustiću, kao njegov savjetnik, neke promjene, s obzirom da obilazite klubove, utakmice, kontaktirate s ljudima?

- Visok je stupanj angažiranosti predsjednika, ne samo na europskoj razini nego i u razini hrvatskog nogometa jer i on često posjećuje utakmice. Osim što se bavi infrastrukturom i svime ostalim. A naša je diskretna komunikacija sportska diplomacija.

Iz brojnih događaja u povijesti hrvatskog nogometa kojima je svjedočio ili utjecao na njih, izdvojili smo neke najupečatljivije. Poput suradnje s Miroslavom Blaževićem, kojeg nikad u životu nije nazvao Ćiro.

Miroslava Blaževića zvao sam 'predsjedniče'

- Samo dvoje ljudi nije ga tako oslovljavalo: njegova majka Kata i ja.

Zašto? Ne dopada vam se taj nadimak ili?

- Jer to nije adekvatan naziv za izbornika, prvog čovjeka nogometa. Njega treba titulirati kako dolikuje, a to je nadimak za uži krug ljudi. I premda je nadimak postao toliko popularan, nikad ga nisam tako zvao. I kad s nekim razgovaram o tom nadimku, nikad ga ne izgovorim.

Pa kako ste ga vi oslovljavali?

- Ja sam ga zvao predsjedniče, a to je ostalo iz dana naše suradnje u Dinamu, kad je on bio više od trenera.

Dinamova mlada momčad imala je čak i poseban račun

U doba 'Malog Ajaxa', Dinamove mlade momčadi, koja je ostvarila neviđen niz pobjeda?

- Tada je 'Mali Ajax' već bio pri kraju.

Je li mu se ijedna hrvatska momčad ikada približila?

- Teško je usporediti 'Mali Ajax' s nečim, bilo je sličnih primjera u nekim klubovima, ali ni jedan nije bio toliko detaljistički, klub u klubu, a nikad u sukobu s upravom Dinama. Naša je suradnja bila perfektna, klub je čak dopustio da imamo odvojen račun! Imali smo rezultate i puno igrača dali prvoj momčadi. Nije bilo Uefine lige mladih kao danas, a i imali smo igrače od kadeta i juniora od onih U-21. Nije bilo međunarodnih natjecanja pod Uefom, ali igrali smo međunarodne turnire i putovali puno po Hrvatskoj i šire.

Zlatan Ibrahimović mogao je igrati za Hrvatsku

Na pitanje žali li za nečime iz karijere, odgovara uz uzdah:

- Svatko žali za nečim...

Pa 'ajmo konkretno: Što Zlatan Ibrahimović nije igrao za Hrvatsku?

- Bila je realna šansa da Ibrahimović igra za Hrvatsku, ali samo on zna što bi izabrao. Kasno smo dobili osnovnu informaciju o njegovom obiteljskom statusu (da mu je majka Hrvatica, nap. a.), već je igrao za Švedsku U-21 i to se nije moglo preko noći riješiti. Da smo imali malo više vremena, mi bismo odradili proceduru, a opet bi odluka bila na njemu. Razgovarao sam s njim, ali naknadno i bio je zadovoljan razgovorom i našom željom da ga pridobimo.  

Privođenje na aerodromu u Londonu uoči utakmice Engleske i Hrvatske?

Srebrić: Priveli su me na aerodromu, ali to je bila zabava prema nekim letovima!

- Bila je to svojevrsna neugodnost.

Što se točno dogodilo?

- Dan prije kupio sam novine za 23 funte, što prosječni Englez potroši na novine u tri mjeseca. U tom trenutku dolazila je naša grupa i izišao sam usmjeriti je na najbliži izlaz iz zgrade, da izgube što manje vremena. Ali novine koje još nisam bio platio ostale su mi u ruci.

Kako je bilo u pritvoru, jesu li vas maltretirali?

- Nisu me matretirali, bio sam ondje nekoliko sati, dao izjavu, trebao je prevoditelj jer kod takvih stvari treba biti oprezan. To jest bila neugodnost na svoj način, ali kad se sjetim nekih letova, to je bila zabava!

Kojih letova?

- Najviše onoga na utakmicu Dinama u Perugi i spuštanje u Rimu, koje je, blago rečeno, bilo neugodno. I to sam umanjio za sto posto! Pilot nam je rekao da takvi slučajevi u manje od deset posto prođu bez velikih trauma.

Skautirao sam Maradonu i zaustavili smo ga

Kao član stožera Ivice Osima, na SP-u 1990. skautirali ste i Diega Maradonu. Što ste novo mogli uočiti o njemu?

- Skautirao sam ga na utakmici Argentine i Brazila u Torinu. Moja je prezentacija imala vrijednost da je reprezentacija igrala sat vremena s igračem manje i ostalo je 0-0. A jedanaesterci su posebna priča (Jugoslavija izgubila 3-2 na penale u četvrtfinalu, nap. a.). I tada je Tomislav Ivković obranio udarac Maradoni.  

A jeste li mogli utjacati na izbornika Miljana Miljanića da povede Marka Mlinarića na SP 1982.?

- Nitko nije mogao utjecati na Miljanića, on je bio dominantan. Ja sam, kao član stožera, mogao predložiti nešto, ali on je odlučivao. Mlinarić je imao mjesto u toj momčadi i svi mi koji smo zagovarali da igra, bili smo razočarani.

Kažu da uvijek u aktovci imate ulaznice, koja god utakmica bila.

Teren je bio 22 km od kampa, ali igrači se nisu bunili

- GT mora uvijek imati poneku ulaznicu jer mora biti spreman ako se javi neka persona grata, kojoj moraš riješiti kartu.

U hrvatskoj je reprezentaciji bio dio stožera 1996. i '98., potom glavni tajnik, od 2012. direktor svih reprezentacija, pa 2018. opet član stožera i potom savjetnik. Najdraže izbornika i predsjednika ne želi isticati, ali prisjetio se prvih dojmova sa svakog od velikih natjecanja uz "vatrene"...

- Euro 1996. bio je prvi veliki nastup Hrvatske i uvijek je jaka impresija nečega prvog. A postigli smo i relativno dobar rezultat, što je bio novi impuls ne samo nama, nego i čitavoj organizaciji, što se pokazalo procvatom dvije godine kasnije medaljom na SP-u. U uspomeni su mi ostale i pripreme u Irskoj, na pola puta između Dublina i Belfasta. A smješteni smo bili na perfektnoj lokaciji, u irskom zelenilu, a teren je bio tako kvalitetan da su igrači dio treninga skidali kopačke i trčali bosi! Bio je udaljen od kampa 22 km, ali unatoč tome što su se morali voziti pola sata na trening, nisu prigovorili ni jednom rječju jer teren je bio toliko kvalitetan. Mi smo bili preteča otvaranja tog terena.

U Francuskoj 1998. "vatreni" su osvojili broncu.

- Nikad neću zaboraviti cijelo natjecanje, a posebno ono malo mjesto Vittel i koliko su nas domaći ljudi prihvatili, kao da je to neki grad u Hrvatskoj. Velik rezultat, brončana medalja, pojačava ukupan dojam. Natjecanje je završilo pobjedom protiv sjajne Nizozemske, koja nije ušla u finale samo zbog poraza od Brazila na jedanaesterce. Ta je pobjeda možda bila najupečatljivija, iako je svaka bila na svoj način upečatljiva, i onaj Šukerov gol Japanu i Ladićeva obrana kod 0-0...  

Na SP-u 2002. hrvatskih je dresova prodano više nego brazilskih!

U Japanu 2002. propustio je jednu od rijetkih utakmica reprezentacije. Jer u vrijeme susreta Hrvatske i Ekvadora, on je rješavao smještaj za eventualnu osminu finala.

- Gdje god smo došli, dobro su nas primili, vrlo emotivno. To smo gostoprimstvo osjećali svugdje, u koji god grad došli trenirati ili igrati utakmicu, doček je bio vrhunski. Ljudi iz Tokamachija toliko su nas voljeli da su putovali u druga mjesta gdje je Hrvatska igrala bodriti nas. Išao sam u inspekciju da sve funkcionira kad momčad dođe, i kad su igrači došli sat i pol poslije nas, bilo je prepuno ljudi. Veliki, mali, stari, mladi, svi u našim dresovima. I direktor našega hotela i gradonačelnik. Nakon poraza u prvoj utakmici od Meksika, bus s igračima dočekali su u dresovima i pozdravljajući nas da su me igrači pitali "GT, jeste li im rekli da smo izgubli?" To je bilo emotivno, spontano. A dobili smo obavijest od opskrbljivača opreme da je najprodavaniji dres tijekom SP-a bio japanski, a drugi hrvatski! Ispred brazilskog, njemačkog, talijanskog, engleskog...

Na Euru 2004. neki su mu zamjerili loš izbor kampa.

- Među zadnjima smo se plasirali pa su ostali već probrali kampove. Da smo mogli birati na početku, ne bismo izabrali taj. Ali tereni su bili čudo. Kad smo se odlučili za lokaciju, tamo je bila ravna površina, ni vlati trave. Nakon 61 dana dočekala su nas dva nova terena i nove svlačionice, cijeli kompleks. Tako je dobro izgledalo da su me igrači pitali zašto smo uzeli umjetnu travu, a onda su čučnuli na terenu, razgrnuli travu i vidjeli i osjetili miris prave, prirodne trave. Sve su to naprav ili za 61 dan, nevjerojatno! Ondje ima dovoljno topline i vlage da tako nešto uspije, kod nas nema. A pamtim i kako smo im, nakon što je domaćin Portugal izgubio prvu utakmicu od Grčke, poslali ohrabrujući telegram, podršku, napisali smo da je tek prva utakmica, nije kraj, ima još puno do kraja... I dan uoči naše treće utakmice, protiv Engleske, portugalski izbornik Scolari na presici je uoči njihove utakmice sa Španjolskom pozvao Portugalce da bodre Hrvatsku! Dok su istovremeno desetine tisuća engleskih turista bile u Portugalu. To je bilo nesvakidašnje.

Godine 2006. Hrvatska je igrala SP u Njemačkoj.

- Obilje je doživljaja, a sjećam se kako je momčad putovala vlakom umjesto avionom, jer je bilo komfornije i brže. Gostoprimstvo je bilo na visokoj razini, a uživali smo maksimalnu podršku navijača na sve tri utakmice, u Berlinu, Nürnbergu i Stuttgartu. Skoro bih se usudio reći da je tada bila najveća potražnja za ulaznicama jer je i mogućnost dolaska bila najbolja.

Na Euru 2008. svijet je upoznao Luku Modrića, kojeg su uvrstili u najbolju momčad turnira.

Ukrajinci su na utakmicu u Zagreb putovali autobusom

- Opet pamtim sjajan kamp i kako je direktor kampa, Austrijanac i navijač Rapida, odbio ulaznice koje sam mu nudio za ključnu utakmicu Austrije i Njemačke i kazao kako će on radije ići na susret Hrvatske i Poljske u Klagenfurt. U Gradišću smo imali puno navijača, a mi smo bili prvi gosti Bad Tatsmansdorfa, gdje su zbog nas sagradili dva pomoćna terena, a sad je taj centar jedan od najugledniji kampova u Austriji. Luka? Već kad je bio junior, kroz reprezentaciju smo evidentirali da je ekstra talent, bez obzira na konstituciju. Ta se inventivnost nije mogla sakriti. Jednom sam bio s društvom u resotranu u Zagrebu i došao je Modrić. Rekao sam im da će taj mladi igrač Dinama biti svjetska klasa. Ja sam to zaboravio, ali oni su me podsjetili. Imao je uzoran put i naši mlađi igrači moraju iz toga puno naučiti, da ne kažem sve. Odnos prema zanimanju, kolegama u momčadi... Nije slučajno on vrhunski. Tu je i nezaboravni trenutak u Baselu 1. ožujka 2006., kada je debitirao za Hrvatsku, a s druge strane Messi.

Euro 2012. bio je kraj Bilićeve ere.

- Pamtim tugu jer smo se kandidirali za domaćinstvo tog natjecanja te smo Mađari i mi ušli među tri zadnja kandidata. Lijepo su nas primili i Poljska i Ukrajina. Ali pritom se sjećam prvog gostovanja Ukrajine u Hrvatskoj, kada su na prijateljsku utakmicu u Zagreb 1993. došli autobusom iz Kijeva! Pri čemu im se bus pokvario u Mađarskoj pa smo poslali po njih novi. Vjerojatno zbog rata kod nas nisu letjeli, ali svakako je presedan da je neka A reprezentacija toliko dugo putovala busom.

Zbog SP-a 2014. prvi je put u životu bio u Brazilu.

Više je ljudi gledalo Brazil - Hrvatska 2014. nego finale '18.

- Bilo je impresivno u zemlji nogometa, prepuni smo dojmova, gdje god smo bili, samo je nogomet bio glavna tema. Na prvoj utakmici, otvaranju SP-a protiv Brazila, postavili smo rekord po TV gledanosti jer Hrvatsku je tada gledalo 2,7 milijardi ljudi! Da, više nego u finalu SP-a 2018. Na ždrijebu su nas domaćini dan ranije pitali što želimo obići, a ja sam rekao, što drugo, Maracanu. Ali rekli su mi da mogu vidjeti samo prazan prostor jer taman su srušili stari stadion. Tako da, nažalost, nisam uživo vidio staru Maracanu.

Euro 2016. bio je u Francuskoj.

- Organizacija je bila sjajna i nogomet odličan. Bili smo smješteni u Normandiji, a u prvom krugu naša je reprezentacija, prema izvještajima, bila među najboljima i naš izbornik Čačić među najuspješnijima. Pobijedili smo Španjolsku bez nekih standardnih igrača. A onda smo dramatično izgubili u osmini finala od Portugala, uz veliki peh. Ronaldo se gotovo nije vidio, ali u 119. minuti je dobio dubinsku loptu, pobjegao je i dodao za gol.

U Rusiji 2018. počela je Dalićeva era.

Dalić HNS-u nije bio prvi izbor, ali je bio najbolji

- Nisam izravno odlučivao o imenovanju Zlatka Dalića izbornikom jer tada nisam bio član izvršnog odbora, ali podržali smo ga od prvog dana, svi. Prije toga bio je u stožeru U-21 reprezentacije i telefonski smo komunicirali i dok je bio na arapskom poluotoku. Trebalo je u tom trenutku hrabrosti i odlučnosti prihvatiti tu ulogu, neki drugi potencijalni kandidati nisu se gurali, da ne kažem da nisu imali hrabrosti preuzeti tu ulogu. Ne, Dalić nije bio prvi izbor, ali vrijeme je pokazalo da je bio najbolji izbor. I 16. srpnja, kada je bio neviđen doček reprezentacije, je dan nogometne zahvalnosti. I doček brončanih 1998., u špaliru od aerodroma do Trga dr. Franje Tuđmana, bio je sjajan, ali nakon Rusije to je bilo nedoživljeno. Reprezentacija je donijela veliko zadovoljstvo i sreću narodu, koji je pokazao svoj odnos prema sportu, nogometu i svojim junacima. I mediji su tada komentirali kako se vratio društveni optimizam. To su neke trajne vrijednosti.

Euro 2021. igrao se diljem kontinenta.

- U specifičnim uvjetima puno smo napravili za potvrdu hrvatskog nogometa u Europi. Drugačija je bila organizacija, reprezentacije su bile izolirane, navijači nisu mogli ići na utakmice kao ranije... Nisam protivnik ideje koju je Michel Platini proveo u djelo, da se EP igra u što više zemalja.

SP 2022. bilo je prvo veliko natjecanje na Bliskom istoku.

- Bilo je rezervi, skepse prema SP-u na Bliskom istoku, ali ja ih nisam imao. Dojmovi su od početka do kraja bili jako dobri, puno komplimenata za organizaciju, sve je bilo u krugu od 25 km...

I za kraj, omiljena rečenica:

- Nikad se nemoj umoriti u pomaganju domovini i hrvatskom nogometu.

Srebrić se, ni s 84 godine, toga nije umorio. I zasluženo je dobio nagradu za životno djelo.