Stadioni duhovi: U njih ulupali milijune, a sad zjape prazni...

Tog 16. lipnja 2018. godine cijela Hrvatska je pozorno pratila što se događa na SP-u u Rusiji. 'Vatreni' su na stadionu u Kalinjingradu pred 35 tisuća ljudi pobijedili Nigeriju 2-0 i započeli bajku koja će trajati sljedećih mjesec dana. Bio je to pravi spektakl.

Pogledajte video: Hrvatska remizirala sa Slovačkom

Pokretanje videa...

01:18

Hrvatska - Slovačka 2-2 | Video: 24sata/pixsell

Deset dana poslije, srce je još jače tuklo. Jer mirisalo je na veliki rezultat. Hrvatska je na Rostov Areni pobijedila Island 2-1 i osigurala prvo mjesto u skupini ispred Argentine. Bila je i to spektakularna večer. 

Ono što nije nimalo spektakularno je to da će to za još puno godina, a možda i zauvijek, te utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva biti i jedini sportski spektakli na tim stadionima. U svakom slučaju to je vrlo izvjesno kad je riječ o Stadionu Kalinjingrad.

Svjetla svjetske nogometne pozornice su se ugasila prije dvije godine na stadionu Kalinjingrad, a danas tamo domaćinske utakmice igra NK Baltika Kalinjingrad, član Prve ruske nogometne lige, točnije, tamošnje druge lige, kojem je do sada posjet po utakmici bio 6100 gledatelja. I dok je većini hrvatskih prvoligaša toliki prosječni posjet nedosanjani san, pa tako i GNK Dinamu, na stadionu od oko 35.000 sjedećih mjesta, lako što to ostavlja otužan dojam, nego to stadion čini neisplativim.

Kad je riječ o građevini koja je koštala 257 milijuna eura, to nije mala stvar. Slično je i s Arenom Rostov. No, na tom stadionu za 45.000 gledatelja domaće utakmice igra NK Rostov, klub koji je barem premijerligaš, odnosno prvoligaš. Rotor iz Volgograda nakon prvenstva svijeta dobit će stadion od 45.000 gledatelja, iako im je prosječna posjećenost 3800 gledatelja po utakmici.

Rusija je što renovirala, a to je najčešće bilo od temelja pa naviše, što izgradila sasvim novih stadiona, njih čak 12 u 11 gradova. To plus prometna infrastruktura, posebno aerodromi, pa hoteli, uređenje kampova za nogometne reprezentacije, pomoćnih igrališta odnosno stadiona. Rusija je na organizaciju Mundijala potrošila preko 14 milijardi dolara, a samo održavanje tih stadiona godišnje košta između 3,2 i 6,4 milijuna dolara.

Na stranu ponos nacije, na kraju je nešto isplativo ili nije isplativo. A kad je riječ o svjetskim nogometnim prvenstvima, ovakav trend grozničave utrke za domaćinstvom, potom gradnje što velebnijih novovjekovnih gladijatorskih borilišta, dao se naslutiti još 2002. kada su domaćinstvo podijelili Južna Koreja i Japan.

Sedam milijardi dolara ulupali su u 20 grandioznih nogometnih stadiona, od kojih 16 nemaju nikakvu perspektivu da ikada više u nekom neprekinutom nizu budu popunjeni. Pokrajina Saitama još i danas, 16 godina poslije, muku muči što da radi sa stadionom sa 63.700 mjesta za gledatelje koji je koštao 667 milijuna dolara, što da radi s najvećim nogometnim stadionom u Japanu čije održavanje godišnje košta 6 milijuna dolara.

Naravno da niti taj stadion nema stalni profesionalni klub koji bi tamo bio domaćin, dapače, koliko god se pokrajina Saitama trudila, do sada su uspijevali nogometnim utakmicama pokriti samo do 40 posto hladnog pogona. I nije niti iz toga, čak niti u Japanu i Južnoj Koreji, nitko ništa naučio.

Devet godina poslije tog Svjetskog prvenstva, a teško je dokučiti koji se vrag financijerima tog projekta motao po glavi, odlučili su Južnokorejci graditi Stadion Hwaseong kapaciteta 35.000 gledatelja na samom sjeverozapadu zemlje, na obali mora, što je još sve u redu, da se neisplativost projekta nije pokazala suludom. Danas je na tom mjestu domaćin Hwaseong, amaterski klub, četvrtoligaš kojem na utakmice dođe oko 1000 gledatelja.

Na tom je mjestu Južna Koreja igrala kvalifikacijsku utakmicu protiv Kine za Istočnoazijski kup, kao i nekoliko utakmica Azijskih igara 2014., ali ništa od toga ne drži vodu za opravdati 175 milijuna dolara troška na gradnju.

Uostalom, mogli su slobodno igrati i na bilo kojem od onih nesmotreno preskupih i prevelikih izgrađenih stadiona za SP 2002. I kada je došao red na Južnoafričku Republiku 2010., Afrikanci kao da su odlučili učiti baš od najgorih. Zemlja s jezivom raslojenošću na bogate i siromašne, koliko god je bio civilizacijski briljantan trenutak i rušenja apartheida u toj zemlji i afirmacija Afrike u nogometnom smislu Fifinim domaćinstvom 2010. u toj zemlji, potrošila je na to prvenstvo tri milijarde dolara. Od toga 1,1 milijarda otišla je na gradnju novih stadiona i širenje postojećih. Zemlja svakako jest profitirala od toga što je 1,3 milijardi uložila u gradnju i modernizaciju željeznica, cesta i aerodroma, od toga što je 392 milijuna uložila u svoje glavne luke. Ali, Green Point Stadium u Cape Townu, ogromno zdanje za 55.000 gledatelja koje je progutalo 600 milijuna dolara, na kraju su uspjeli utrapiti tamošnjem Ajaxu, ali na jedvite jade i na sveopće nezadovoljstvo.

Prvo što klub sav prihod od ulaznica mora trošiti isključivo na stadion. Drugo, što je na taj stadion, izgrađen na rubu elitne četvrti, klub došao iz radničkog predgrađa Parow. Treće što su bogati susjedi stadiona vrlo nesretni tom građevinom za koju im se inače živo fućka, a koja im je sada pod nosom. Stadion je bio zamišljen kao mjesto na granici bogatih i siromašnih, crnih i bijelih, ali je ispalo da ništa od toga ne funkcionira i da se izrodio u financijsku rupu bez dna. O da, to SP 2010. inače je bilo ono kad su natjecanje po prvi put dočekali nedovršeni radovi i na pojedinim stadionima i na infrastrukturi. Mnogi danas u svim tim zemljama tvrde da su stadioni, takvi kakvi su ispali, korist donijeli isključivo Fifi i građevinskim koncernima, te da bi u tom smjeru valjalo tražiti i uzroke takvog sve češće iracionalnog ponašanja organizatora svjetskih nogometnih prvenstava.

A organiziranje SP-a je velike troškove donijela i Brazilu. Za tih mjesec dana u ljeto 2014. ova zemlja potrošila je čak 14 milijardi dolara. Bilo je tu svega, primjerice, i takvih projekata kao što je podzemna željeznica u Sao Paulu, pri čemu je s trase valjalo naprosto ukloniti određenu gomilu jadnika iz favela koje u tom gradu zauzimaju oko petine površine. 3,4 milijardi dolara tada su potrošili na javni prijevoz, 2,6 na moderniziranje aerodroma, 797 milijuna dolara samo na policijsko i vojno osiguranje...

Na stadione je tada Brazil ulupao 3,6 milijardi dolara, a s kakvim je antitalentom vodstvo najnogometnije nacije svijeta gradilo te stadione, pokazuje što se s tim sportskim terenima događa posljednje četiri godine. Arena Amazonia u gradu Manausu usred džungle, gdje je Hrvatska 18. lipnja 2014. s visokih 4:0 pobijedila uvijek neugodni Kamerun, da bi pet dana poslije od uvijek neugodnog Meksika primila dva gola više nego što je zabila i tako je opet uspjela ispasti već u grupnoj fazi. Ali se barem nije izblamirala poput Brazila koji je 1:7 izgubio od Njemačke u polufinalu.

Uglavnom, Arena Amazonia u Manausu koštala je 300 milijuna dolara, i to se organizatorima valjda činilo baš zgodno, iako u Brazilu otamo tradicionalno ne dolaze nikakvi prvoligaši, iako je grad zapravo stotinama kilometara udaljen od najbližeg prvoligaša, tako da se u pet mjeseci nakon SP-a tu održalo samo 11 događanja. Dakle, i koncerata i sličnog.

Pomalo je i tužno gledati kad se nakon takvih sramoćenja vlasnici trse smanjiti troškove pa, kao u ovom slučaju, sa 44.300 kapacitet stadiona smanjuju na 40.500 gledatelja, kao da će to išta bitno promijeniti. Estadio Nacional u Brasiliji još je i gora priča. Izvorno 73.000 gledatelja, s kiklopski visokim stupovima uokolo stadiona s vanjske strane, koštao je 2013. u dolarima 900 milijuna, a u eurima 660 milijuna. Hrvatska bi za te novce mogla izgraditi, recimo, nešto manje od dva i pol Pelješka mosta.

Svjetsko prvenstvo je došlo i prošlo i danas je stadion najpoznatiji po tome što se na velikom parkiralištu oko njega parkiraju autobusi. O nogometu je smiješno i razmišljati jer grad ima samo dva niželigaša od onih koji se po stadionu povremeno vrzmaju, a nedavno je zabilježena utakmica na kojoj je bilo 400 gledatelja. U Belo Horizonteu slavni Atletico Mineiro ne igra svoje utakmice jer si ne može priuštiti korištenje novog stadiona Estadio Mineirao, nego se zadovoljio svojim starim Independencia. Arena Pantanal u Cuiabau sa 42.000 sjedala, koštao je 215 milijuna dolara. Prošle godine stadion je zatvoren jer je prokišnjavao.

U svlačionice su se znali sklanjati beskućnici, a sve da tome i nije tako, nikakve koristi od njega ne bi bilo jer dva profesionalna gradska kluba uspijevaju privući između 500 i 1000 gledatelja. Nebeski dizajnirana Arena das Dunas u Natalu nekad i uspije zaraditi i koju groš više ako joj uleti dobra serija s organiziranjem vjenčanja i dječjih zabava, a puno bolje nije niti s Arenom Pernambuco u Recifeu. Ali čak i sve to odavno je jasno da će biti tričavo razbacivanje novcem u odnosu na ono što Katar sprema za 2022.

Najgori problem u ovoj zemlji je to što se na građevinskim radovima angažiraju najsiromašniji Nepalci i Indijci koji umiru od vrućina, ginu na gradilištima po skandaloznim stopama, kojima se ne isplaćuju plaće. Na stadione Katar namjerava potrošiti nešto manje od 200 milijardi dolara, a unatoč tome apelira na Fifu da mu dopusti da broj stadiona smanji s obećanih 12 na osam ili devet.
Dvije godine uoči tog prvenstva, unatoč svemu, tu stvari nisu čiste čak niti dotle da postoji mnoštvo odličnih razloga da se Kataru domaćinstvo oduzme.