Što su deseci tisuća km prema 48 godina čekanja za proljeće...

Je...te, kaže šofer još osam sati do Newcastlea, okrenuo se vođa puta prema nama u busu, nakon što smo došli u Dover, naravno, naivno misleći - tu smo. Ne bi to bilo puno da iza nas nije bilo 40 sati vožnje od Zagreba. Tih 48 sati do Newcastlea u ljeto 1997. bilo je moje prvo europsko gostovanje.

Ako se po jutru dan poznaje, onda je Newcastle bila sjajna najava što nas Dinamove navijače očekuje. Patnja i muka. Dva gola zabio je izvjesni John Beresford, lijevi bek koji nikad prije u životu nije zabio. Nikad. Nikome. 

- To ti je Dinamo - potapšao me po ramenu sredovječni navijač na St. James Parku. 

Ta krilatica "To ti je Dinamo" pratit će me sljedećih 21 godinu, sve do 8. studenog 2018. i Trnave. A bilo je svega i svačega. Na sljedeće gostovanje u Zürich putovali smo 30-ak sati jer je netko na benzinskoj pumpi u Italiji ukrao 30 dresova Vicenza Montelle iz Sampdorije.

- Risarcimento de danni - vikali su policajci s uperenim puškama. 

I dok se nije skupio novac za dresove bili smo zarobljeni na pumpi. U Budimpeštu, na utakmicu protiv MTK, iz Zagreba su s nama u busu krenula trojica bez putovnice.

- Sakrit ćemo se u wc, tamo nikad ne gledaju - samouvjereno su pojasnili plan prelaska granice.

I gle čuda, policija je pregledala putovnice svima u busu, a wc nisu ni taknuli. Isti scenarij, samo drugi glumci, prolazio je i na putu za Gyor, Bratislavu... 

Dinamo je bio barometar života, diktirao je raspoloženje, tjerao na suze, izvlačio iz nas one najsnažnije emocije. I često bismo bili na rubu suza kada ne bismo znali kako otići negdje na europsko gostovanje Dinama. Kao što je bio slučaj za Parmu. Policija je najavila da će svi busevi s navijačima biti odvedeni odmah na stadion, a mi smo, pošto-poto, htjeli u grad. I kad smo već izgubili svaku nadu za odlaskom....

- Dečki, posudit ću vam ja auto - obratio nam se na šanku čovjek kojeg smo u lokalnom kafiću upoznali dan ranije. 

Mario, Tomislav i ja u nevjerici. No već sutradan bili smo u 'nabrijanoj' bijeloj Golf dvojci na putu za Bolognu gdje smo prespavali dvije noći.

- Čuj, a kaj ak' je auto pun kokaina ili heroina, pa je čovjek našao četiri budale koje će mu to prenijeti preko granice - dobacio sam, onako, više iz zezancije, no izraz lica prijatelja u autu nikad neću zaboraviti.

Ta misao pratila nas je svih pet dana puta. Kad smo se vratili u Zagreb, predali smo mu ključeve, zahvalili, a već sljedeći dan taj čovjek se odselio. I nikad nismo čuli za njega. Eh, da, osim bez europskog proljeća, u Parmi sam ostao i bez novog, kožnog remena, jer je policija svim navijačima skidala remenje.

Do sna o europskom proljeću prošao sam desetine tisuće kilometara, u Marseilleu su nas domaći navijači cijeli susret gađali ogromnim metalnim vijcima, u Madridu protiv Atletica smo osjetili što znači španjolski drveni pendrek, u Londonu protiv Fulhama i Tottenhama navijanjem smo impresionirali cijeli stadion.

Englezima je bilo nezamislivo da netko navija za vrijeme poluvremena, a još šokantnije da se navija i nakon utakmice. Kao što je meni, iz današnje perspektive, nezamislivo da netko može putovati 48 sati autobusom zbog Dinama... Ali, na kraju, što je to u usporedbi s 48 godina čekanja? Baš to. Ništa.