Tarzan: Asanović me zaj**o, a Vrdoljaku smo na terenu rekli 'Skrati govor, ohladit ćemo se'

Uh, tih 30 godina mi je prošlo jako brzo, tada sam imao gotovo 31 godinu, a evo sada sam i te brojke poduplao. Puno se stvari dogodilo od tada, pa mi tada još nismo imali niti našu Hrvatsku. Istina, jesmo u sastavu Jugoslavije, ali tek kasnije je Hrvatska postala samostalna država. Rado se sjetim tog dana, te povijesne utakmice protiv SAD-a, čudesne atmosfere koja je tada vladala u Maksimiru, priča nam Ivan Cvjetković (60), pa nastavlja: 

Pokretanje videa...

01:35

Trening 'vatrenih' uoči Francuza | Video: PIXSELL/Aude Guerrucci/REUTERS

- Stadion je bio rasprodan do posljednjeg mjesta, osjetio se veliki zanos, emocija i ljubav svih na Maksimiru prema Hrvatskoj, a mi smo već na toj utakmici potvrdili pobjednički mentalitet koji će godinama krasiti hrvatsku reprezentaciju. A sjetim se i koliko je mladih života izgubljeno u Domovinskom ratu samo pet godina poslije te utakmice.

Sutra će se navršiti 30. godišnjica prve utakmice hrvatske nogometne reprezentacije. U Maksimiru je gostovao SAD, "kockasti" su pobijedili 2-1, a Cvjetković je zabio drugi gol.

Danas je popularni Tarzan menadžer Mandžukića, Petkovića..., a tada je bio igrač belgijskog Sint-Truidena. Jeste li imali u klubu problema oko dolaska na tu utakmicu? Ipak, to nije bio službeni dvoboj niti se igralo u Fifinom terminu...

- Meni je u Sint-Truidenu trener bio Walter Meeuws, nekada član velike Ajaxove generacije koja je harala s Johanom Cruijffom. Ja sam došao do njega i rekao mu kako imam poziv zaigrati za Hrvatsku, objasnio mu da je to nešto što se ne odbija, te da moram zaigrati za Hrvatsku u toj utakmici. Već je tada pao Berlinski zid, raspao se SSSR, događale su se te neke promjene. I onda sam mu rekao kako se unutar Jugoslavije 'budi Hrvatska', ali znate teško je takve stvari bilo objasniti nekome tko nije bio s ovih prostora.

Ivan Cvjetković je nastavio...

- Gledajte, ja sam tada bio najbolji igrač Sint-Truidena, mi smo bili malen klub, ali daleko najluđi po navijačima. Sjećam se, te smo sezone i prvaka Club Brugge dobili s 5-0. Rekao sam treneru kako ću ja u svakom slučaju otići na tu utakmicu, ali da je najbolje i da sve to prođemo kao prijatelji. Zamolio sam ga da me pusti dan ranije, a ja ću se vratiti dan poslije utakmice i biti spreman za prvenstvenu utakmicu koja je bila na rasporedu za vikend. On je bio razuman čovjek, pa me pustio na dvoboj protiv SAD-a, a ja sam mu se onda tog vikenda 'zahvalio' pobjedničkim golom za pobjedu 2-1 protiv Beverena. 

Kako su se tada uopće dijelili pozivi, tko je vama uručio poziv u reprezentaciju za dvoboj sa SAD-om?

- HNS je u to vrijeme imao svoj ured kao i svaki republički savez unutar Jugoslavije. Najviše sam komunicirao sa Zorislavom Srebrićem i Duškom Grabovcem, oni su znali kako nikada nisam skrivao hrvatsku orijentaciju, pa i da mi bi mi bila velika čast zaigrati za Hrvatsku u toj povijesnoj utakmici. I na nju bi došao bez obzira na bilo kakve probleme ili prepreke. Sjećam se, reprezentacije se okupila u zagrebačkom hotelu Laguna, a bilo nas je samo 14.

Važna činjenica je bila i što je Hrvatima s druge strane stajao SAD, a ne neka manje bitna reprezentacija...

- SAD je u to doba bila ozbiljna reprezentacije, te godine su igrali na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Nikada se nisam bavio politikom, ali bilo je jako važno što smo igrali protiv SAD-a. To je bio znak svima da smo na dobrom putu, osjećali smo da na putu prema stvaranju svoje države imamo podršku takve velesile. OK, možda to neće biti snaga koja će vas svom snagom podržati u tome, ali barem neće biti kontra Hrvatske. I zbog toga su SAD kao naš prvi suparnik imale posebnu težinu.

A utakmica? Kako je bilo na terenu?

- Briljirao je Marko Mlinarić koji je bio apsolutni junak tog dvoboja, on je asistirao za golove Asanovića i mene. E da, Asanović me tada 'zajebao' za tri minute, on je zabio prvi gol u povijesti reprezentacije, a ja onda drugi, haha. Aljoša Asanović je usred utakmice morao biti zamijenjen kako bi stigao na avion za svoj Metz, a Gregor Židan je ušao s klupe, pa se odmah i ozlijedio. Atmosfera je bila briljantna, pa i ta utakmica nam je bila putokaz da smo mi Hrvati pobjednici. To smo pokazali u ratu, ali i na nogometnom terenu. Pa mi smo od tada dvaput stigli u polufinale Svjetskog prvenstva, a ima nas kao u jednom kvartu New Yorka.

Kako ste vi igrači u to vrijeme bez mobitela međusobno komunicirali? Kako ste mogli znati tko će doći u reprezentaciju, a tko neće?

- Nije tu bilo prevelike komunikacije, ali ja sam se redovito čuo s Mlinarićem, Asanovićem, Kasalom... Ali, to su bila druga vremena; igrači, klubovi i navijači su tih godina bili u puno boljim međusobnim odnosima nego danas. Pa kad smo mi s Dinamom 1986. godine dobili Hajduka u Splitu 4.0, na rivi je bilo 2000 Bad Blue Boysima i nije bilo nikakvih problema. A da ih danas tamo dođe dvoje, bilo bi svega. Kao i obratno. Mi smo tada imali jako dobre odnose.

A poslije utakmice? Kako ste vi igrači proslavili tu pobjedu?

- Bili smo na jednoj zajedničkoj večeri, tamo je bilo i puno ljudi iz državnog vrha, ali ne i predsjednik Franjo Tuđman iako je bio na utakmici. No, bio je Tonči Vrdoljak, on nam je prije utakmice na terenu držao govor od 20-ak minuta. Sjećam se, rekli smo mu 'Ajde Tonči dosta više, već smo se ohladili', pa da neka malo ubrza taj svoj govor, haha. Među nama je vladala odlična atmosfera, smijali smo se prije utakmice. 

Niste osjećali nekakvu tremu? Ipak je to bila prva povijesna utakmica hrvatske reprezentacije?

- Ma ne, nikakvu tremu, samo veliki naboj. Mi smo tih godinama svaku utakmicu za Dinamo igrali pred 40-50 tisuća ljudi, pa nije bilo treme. Više ponos i osobno zadovoljstvo, misliš si 'hvala Bože da i ja ovo mogu doživjeti'. Čim je počela utakmica mi smo letjeli, već u 35. minuti vodili 2-0. A kao igrači smo imali rutinu i iskustvo. Bili smo jako dobri i iskusni - poručio je Ivan 'Tarzan' Cvjetković, pa dodao:

- Uh, Zoran Vulić je tada bio prava klasa, pa Vlado Kasalo... A tu su u vezi bili Cico Kranjčar, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, naprijed smo igrali Kujtim Shala i ja. Drago Čelić je bio motor, on je mogao trčati šest dana, Darko Dražić je bio jako iskusan, Saša Peršon tih godina igrao za Dinamo i Hajduk, ma bili smo dobra momčad.

Vaša reprezentativna karijera ipak nije dugo trajala...

- Ma sve me to čini ponosnim. Ja sam za Hrvatsku odigrao prve tri utakmice i upisao sve tri pobjede. Zabio sam gol, imam i jednu asistenciju. Poslije SAD-a smo zaigrali s Rumunjskom u Rijeci, tu su nam se već pridružili mlađi dečki poput Bobana, Jarnija, Šukera, Štimca..., koji su godinama kasnije oduševljavali u reprezentaciji. Njih smo dobili 2-0, prvo je Cico zabio iz voleja, a onda smo drugi gol složili Cico, ja i Čeči Bogdan. Zaigrao sam još u pobjedi (1-0) protiv Slovenije, pa trebao ići na turneju po Australiji, ali sam u finalu Kupa u jednom sudaru s Draženom Ladićem potrgao koljeno i tu je moja reprezentativna karijera bila završena - završio je Cvjetković.