Legendarni Andrij Ševčenko je 2003. godine zabio odlučujući penal Juventusu u finalu Lige prvaka te donio naslov svome Milanu. No, prije penala razmišljao je o događajima iz djetinjstva koji su ga obilježili
ANDRIJ ŠEVČENKO O FINALU LP
Tijekom utakmice sam se sjetio Černobila i preminulih prijatelja
U obrani Nesta, Maldini, Cafu, u vezi Pirlo, Kaka, Rui Costa, Gattuso, a u napadu Inzaghi, Ševčenko, Tomasson...
Asocijacija je to na onaj fantastični Milan koji probudi nostalgiju u zaljubljenicima u nogomet i probudio sjećanje na onaj stari, romantični nogomet, kada se nije sve vrtjelo oko novca.
Bila je to nevjerojatna momčad koja je harala Europom pod ravnanjem Carla Ancelottija. Čak dvaput u pet godina su osvajali Ligu prvaka, lider je bio neprikosnoveni Paolo Maldini, ali važna kockica u ovome stroju bio je ukrajinski gospodin u kopačkama.
Andrij Ševčenko (44) trpao je sve živo što su mu prema naprijed dostavljali Andrea Pirlo i Kaka, no iza njega je teška životna priča koja ga je motivirala da ispuni svoje snove i snove svojih preminulih prijatelja.
Naime, osvajač Zlatne lopte iz 2004. godine je do 1986. godine živio u Černobilu kada je morao odseliti zbog eksplozije nuklearne elektrane. Njegova obitelj i on su se uspjeli spasiti te proći bez posljedica, no nažalost, neki njegovi prijatelji i vršnjaci nisu. Preminuli su od bolesti koje su bile uzrokovane zračenjem.
To mu je bilo u podsvijesti kroz cijelu karijeru, bio je zahvalan što je živ i zdrav te što uopće može raditi ono što boli. S tim mislima je i pucao odlučujući penal u finalu Lige prvaka 2003. godine protiv Juventusa. Zabio je i donio Milanu naslov. Bio je jedan od najboljih igrača na svijetu u to vrijeme, privatno miran i povučen, ali zato živa vatra na travnjaku. Bio je strah i trepet za obrambene igrače.
- Sjećam se dobro tog finala iz 2003. godine i penala na kraju. Uvijek sam nekako imao neke sumnje u sebe, ali nikada se nisam bojao izazova. U tom trenutku kada sam trebao izvesti penal prisjetio sam se svega. Mog djetinjstva u Černobilu, prijatelja koji su preminuli, ma svega - kazao je današnji izbornik Ukrajine pa dodao:
- Rekao sam sebi: 'Nemoj se predomisliti kada odlučiš u koju stranu da pucaš penal'. Gledao sam u suca da mi da neki znak da mogu šutirati jer nisam čuo pištaljku od silne buke na stadionu. On mi je klimnuo glavom, a ja sam krenuo prema lopti. Sjećam se da sam prije šuta vidio Buffona u koju stranu ide i već tada sam znao prije svih da ću zabiti gol. Tu sliku i osjećaj nikada neću zaboraviti.
Finale se igralo u Manchesteru, a tog jutra se iznenadio kada je pogledao kroz prozor. Tamo je bio Pippo Inzaghi koji je trčao po golf terenu.
- Sjećam se tog jutra kada sam se probudio i pogledao kroz prozor. Tu pored hotela bio je teren za golf i vidio sam da neko trči sam po terenu i pravi kretnje i gleda je li 'nevidljivi sudac' svirao ofsajd. Glumio je da je zabio gol i da nije ofsajd i krenuo da slavi. Ta osoba na golf terenu bio je Pippo Inzaghi - priča ovaj ukrajinski velemajstor.
Karijeru je počeo u Dinamu iz Kijeva, a nastavio u Milanu 1999. godine. Na San Siru je navijače svojim potezima uveseljavao sve do 2006. godine, a za to vrijeme zabio je 175 golova u 322 utakmice uz 45 asistencija.
Bio je zvijezda koju su svi htjeli u svojim redovima, a uspio ga je 2006. godine prisvojiti Roman Abramović koji je za njega iskeširao 40 milijuna eura. No na Stamford Bridgeu se nije najbolje snašao. U dvije godine zabio je 22 gola u 77 utakmica, no tada su krenuli problemi s ozljedama što ga je usporilo i izbacilo iz ritma. Vratio se u Milan, no to više nije bilo to. Nije uživao na terenu kao prije, a kada je shvatio da ne može više pomoći klubu, u smiraj karijere vratio se u svoj Dinamo Kijev gdje je završio karijeru 2012. godine.
Za ukrajinsku reprezentaciju zabio je 48 golova u 111 utakmica.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
