'U Japanu su me skoro uhitili, i tamo je bila zastava Hajduka'

Praćka je i dalje tu.

- Ide, ide, da.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:15

Video: MICHAEL DALDER/REUTERS

U Trnskom, dvorani koja je bila simbol ugašenog KK Zagreba, on je subotu oživio svoju, u ožujku - tako je mislio - nepovratno završenu karijeru. Prošlog je vikenda na Poljudu samo glasom s klupe bodrio svoje nove suigrače, a ovog i svojom autoritativnom pojavom na parketu, onom koja izaziva i strah i poštovanje, konačno opet uživajući u onome što je tako dobro, ma najbolje od svih Hrvata ikada, radio posljednja dva desetljeća. Sve dok početkom proljeća nije rekao da je bilo dosta. Na svu sreću, predomislio se. Veliki, ne samo centimentrima (208 kad ih već spominjemo), Igor Omrčen (39). O njemu je riječ.

- Baš sam zadovoljan. Ovo mi je prva utakmica nakon 7-8 mjeseci i posljednja tri tjedna treninga s loptom. S vremenom će biti bolje - najavljuje nam Igor nakon što je s parketa, gdje se pozdravio s nekadašnjim suigračima i trenerima (Toni Kovačević, Radovan Malević...), preselio u naše društvo na tribine.

Odande se, pak, vidjelo da možda u njegovom koraku nema više (ili još) nekadašnje eksplozivnosti, u smeču sile za koju nijedna obrana nije postojala, ma kakav mu blok složili, no, na žalost protivnika, postoji i servis. S kojim je riješio dosad vodeću momčad Medicinar Trnje. Po nekoliko aseva u svakom setu i protivnik se može slikati. Lako je bilo tako svakom njegovom klubu, lako je sada i Splitu, njegovom matičnom za koji je prvu utakmicu odigrao još kao 15-godišnji srednjoškolac.

- I meni je iznenađenje da smo dobili 3-0. Mislim, tehnički i taktički teško je nešto napraviti u tri tjedna, ali donio sam novu energiju. Vjerujem da sam dao doprinos kod nekih teških, šporkih lopti, da ih riješim u našu korist. Bit ću ja s vremenom još bolji, fizikalije nisu kao nekad, ali taj osjećaj kod tih korektivnih lopti ne zaboravlja se. Naravno, još se dečki uigravaju sa mnom, i ja s njima, ali u tom segmentu mogu donijeti prevagu.

Hvala Japancima

Poziciju korektora, samo da približimo, u odbojci ne može se igrati kako se kome svidi. Njihova je zadaća upravo ova koju je najbolji odbojkaš u Hrvata svih vremena opisao; da teške lopte, koje često nisu idealno dignute, pretvaraju u poene. Igor je to 20 godina činio kao rijetko tko u ovom sportu. Pa koji je onda opet motiv da to iznova čini u 40. godini? Pogotovo što se cijelu karijeru borio za trofej, a sada za - ostanak.

- Ja sam potekao u Splitu i to se ne zaboravlja. Igrao sam u najboljim europskim klubovima, potom sedam godina u Japanu i ako svojim prisustvom na terenu privučem nekog klinca, bio bih najsretniji na svijetu. Ako ti momci prožive 20 posto onoga što sam ja, da pomognem da klub stane na noge, srce će mi biti puno. Znam, rekao sam lani da neću, no odmorio sam se, bio s obitelji, pa je došla zima...

I... Vratila vas u toplu dvoranu?

- Tu ulogu igra i genetika jer nisam kroz karijeru imao većih ozljeda. Fizički se osjećam dobro i tu moram zahvaliti ljudima u Japanu jer su dosta brinuli o meni. Ulagao sam u sebe i kad vidim neke druge, ja sam dobro prošao. Dobro, vjerojatno će biti neka upala nakon prospavane noći, ali upale su zdrave.

U oproštajnom ste intervjuu rekli da vas je najviše ubijalo zagrijavanje za treninge i istezanje nakon istih. Nije valjda da u Hrvatskoj to ne postoji?

- Jesam, da. U Japanu igra jedan stranac i velike kompanije ulažu ozbiljan novac, ugovori, očekivanja i napori su veliki. Ovdje treniramo tri puta tjedno, ali promijenit ću ja to s vremenom. Imam vremena za rekuperaciju i odmor i zasad mi odgovara.

Šteta što je Igorov povratak na parket ispratilo tek 50-ak ljudi na tribinama, no ispao je to idealan kontekst sljedećeg našeg pitanja. Nije to slučaj samo s njim u Lijepoj našoj jer primjera ima koliko hoćete, no daleko je više bio cijenjen u inozemstvu gdje god je igrao, a nakon Splita i Kaštela te prije japanskih Thundersa i Toyode, trag je ostavio u talijanskom Cuneu, Parmi i, najviše na Čizmi, Macerati. Ima sada već osam godina i tomu je ovaj autor uživo svjedočio; na reprezentativnoj utakmici u Osijeku dva su ga "mulca" s tribina Gradskog vrta omalovažavala kroz cijelu utakmicu. Redari su samo slušali, a kapetan je sve trpio i - razbio Nizozemce.

- Sjećam se, no ne baš tako dobro kao vi, ha, ha - sa smiješkom smo primili Igorovu pohvalu, barem smo je tako shvatili.

- Dobro, to je normalno, ja sam mlad otišao, pa je i to povezano s tim. Da sam mogao nacrtati bolju karijeru, vjerojatno ne bih uspio. Igrao sam u dva europska giganta, ispričao priču u Japanu, sve mi se posložilo. Nešto je i do ljudi u Savezu jer nisu znali iskoristiti prije mene i neke djevojke poput Maje (Poljak), Mije (Jerkov), Samante (Fabris) da populariziraju odbojku. No ne žalim ni za čim, mislim da ljudi ovdje u Hrvatskoj ipak znaju dosta o nama odbojkašima koji su napravili karijere u inozemstvu.

Igorova je na klupskoj razini (reprezentativna je bolna točka, nismo previše ulazili) 2012. godine doživjela vrhunac. Sa "svojom" je Maceratom osvojio naslov prvaka Italije i kao kapetan proslavio ga sa zastavom Hajduka.

- Baš sam nedavno bio tamo, i dalje sam u kontaktima, pogotovo s predsjednikom. To je pet nezaboravnih godina. A ta proslava? Došlo je dosta mojih tamo, pa mi je netko zastavu bacio iz publike. No i u Japanu je bilo isto, ona je uvijek sa mnom. Mi smo u Splitu i Dalmaciji svi hajdukovci, nije to ništa novo.

Je li također "ništa novo" bilo jednom Dalmatincu sunce i more zamijeniti Japanom?

- Mogu reći da sam jedan od stranaca koji je ostavio traga. Od Toyode, koja je bila u sredini, zajedno s trenerima i ostalima, napravili smo respektabilan klub koji je igrao finale Azijske Lige prvaka, koji je osvojio prvu titulu u povijesti, igrao tri finala zaredom... Ponosan sam na to, nešto se gradilo. Japanci to cijene, držali su do mene, a ja im vraćao na terenu. Nezaboravno iskustvo, za mene i obitelj koja je bila tamo. Nisam došao samo odraditi sezonu i uzeti novac, mi smo živjeli Japan.

Ni pred čivavu

Jezik? Nije ga bilo potrebe učiti uz vlastitog prevoditelja.

- Japan je valjda jedina država u kojem postoji to zanimanje prevoditelja. Stalno je bio sa mnom, dva metra ispred ili iza, sjena u vlaku. Nisi ga se mogao riješiti, bio je tu za sve što ti treba, pa nisi morao učiti jezik. Oni jednostavno tako funkcioniraju.

Podučavali ste ih i o klapskoj pismi?

- Upoznali su nas Hrvate i svidjeli smo im se, pa su htjeli saznati što slušamo. Ne pjevaju loše, mogu reći.

Rastanak od božanstva, jer Igor je za Japance u tih sedam godinama postao pravo božanstvo, bio je emotivan, ali skoro...

- Skoro su me i uhitili jer smo blokirali cijeli aerodrom u Tokiju, a bio je ponoćni let, došlo je njih stotinjak. Ma, oni su posebna nacija.

Posebna je i jedna Igorova fobija - kinofobija. Ili strah od pasa.

- Nikad se nismo sprijateljili, ha, ha. Nisam imao kao klinac nikakav problem, ali ne osjećam se ugodno kad su oko mene. Ukipim se.

Čak i pred čivavom?

- Ma pred svim. Da ne pričam o Ininim psima (Inoslav Krnić), dogama od dva metra. Pa svatko se normalan boji njegovog psa.

I što na sve ovo (povratak) kaže Ivan Perišić?

- On i ja partneri smo u sezoni odbojke na pijesku. A što će reći, često smo na vezi.

I Igor, srećom, ima još što za reći na parketu. Neka potraje...

- Tek se upoznajem sa svime, mogu reći da ima zanimljivih momaka koji mogu samo napredovati. Sve je, međutim, stvar struke, koliko ulažemo u nju i da nam odgaja igrača. U odbojci je puno komercijale, pogotovo ženskoj. Cilj je dovesti što više cure, naplatiti članarinu i 'ajmo miki dalje. Te trenere ja zovem "coffee2go", iz automobila izbace mreže, djeca se poigraju i idemo kući. Ima sredina u kojima se dobro radi, pokušava, no Savez mora slati ljude na izobrazbu, a ne organizirati seminare da im se crta i šara po ploči.

- Jako volim odbojku, materiju poznajem poprilično dobro, radio sam s ljudima koji su najbolji na svijetu u ovom poslu. Postojali su kontakti prošle godine, intenzivni, ali kad sam ja rekao da ću odraditi još jednu sezonu u Japanu te da ću onda biti spreman preuzeti funkciju, više mi se nitko nije javio. Predsjednik Baković očito vjeruje drugim ljudima, želim mu sreću da digne odbojku na više grane. Bih li bio trener? Iskreno, dosta mi je putovanja.

- Emanuele je bio u Italiji kad i ja, susretali smo se kao protivnici. On je radoholičar, fajter, njegove ekipe igraju dobro i vjerujem da on može donijeti pomak.