Ibrahimović: Kruh, mlijeko i bolonjez. S time sam uspio...

U prvoj epizodi emisije "(Ne)uspjeh prvaka", Zlatan Ibrahimović otvorio je dušu kao rijetko kada. U razgovoru sa Slavenom Bilićem, na hrvatskom jeziku, prošao je kroz svoje djetinjstvo, obitelj, karijeru, mentalitet, disciplinu i život nakon nogometa. Kroz niz iskrenih i neuljepšanih priča, Ibrahimović je ispričao kako je od dječaka iz Rosengarda postao globalna ikona.

- Ovdje su bili Modrić, Đoković, Ivanišević, Janica Kostelić, ali ipak je okrenuta prema našim prostorima, to je prioritet. Imamo podnaslove, ali bi bilo dobro da pričamo na jeziku koji ljudi razumiju, i svaka ti čast na tome - rekao je Slaven Bilić u uvodu.

- Probat ćemo na naš, ako ne onda na engleski, talijanski, švedski. Dok ima podnaslova, haha - nasmijao se Zlatan.

Nakon igračke karijere

- Sve što sam ja doživio kao igrač, to te napravi i kao čovjeka. To što sam naučio, to što sam imao oko sebe, mentalitet, ljudi oko mene, igrači, ljudi izvan nogometa napravili su me takvim kakav sam danas. Idem naprijed. Taj mentalitet i disciplina, sve što radim kao kad sam bio igrač. Sve ciljeve koje imam su pobjednički. Nije da ne znam gubiti, gubio sam, ali to nije moj svijet. Trebam pobijediti, hoću pobijediti i znam. To sam ja. Ne mogu raditi normalne stvari. Uvijek tražim kako biti vrhunski, maksimalan. Sve ispod toga ne daje mi ništa, nisam miran. Hoću biti drugačiji od drugih. Ako sam drugačiji od drugih, onda sam najbolji, takva mi je glava. Može to biti ulaganje, projekti, sve što radim.

Foto: (Ne)Uspjeh prvaka/Slaven Bilić

Ne bih bio trener

- Kad si kao igrač bio na maksimalnom nivou, nije isto kad si trener. Trener je druga stvar. Pomaže ti malo što si bio igrač, ali situacija je drugačija. Igrači griješe kad misle da će biti veliki treneri ako su bili veliki igrači. To je drugačija situacija. Patim što ne mogu igrati i pomoći kolegama, pripomoći rezultatu. Kad sam igrao, osjećao sam se živim. To je bio moj svijet. Idem unutra: ili ti, ili ja. Jedan će pobijediti. Ako pobijediš ti, bit će teško. Možeš pobijediti, nisu svi Superman. Ali kad uđem u teren, dođe mi mentalitet da trebam pobijediti. Ako ne pobijedim, kao da nisam živ. Teško mi je što ne mogu pomoći igračima i treneru, navijačima. Učim se raditi na drugačiji način da bih pomogao timu. Ali teško je. Imao sam adrenalin 25 godina, ali tako je sad. Sad moram pomoći drugačije. Tu sam i rastem. Ali kad igrač hoće biti teren, u mom svijetu treba početi od nule.

- Ovdje nije ista šteta kao što je bila kad si bio igrač. Ali trebaš se učiti griješiti. Ako bih bio trener, počeo bih s klincima. A ne krenuti s profesionalcima. Problem je kad pogriješiš, idući put bit će još teže. Oni sve znaju, inače ne bi bili profesionalci. Danas postoje treneri i treneri menadžeri. Velikim momčadima ne treba trener, nije to znanost. Njima treba čovjek koji će odabrati 11 igrača, a ne onaj koji će govoriti tko da ide desno, tko lijevo. Puno trenera danas žele promijeniti nogomet i uvesti nešto novo, žele biti protagnosti. A na kraju su igrači koji igraju. Znam trenere koji su bili prijatelji s igračima i one koji previše misle, da ti daju sve kao programirano, ne trebaju ti veliki igrači.

Odnos direktor - igrač

- Isti sam. Kakav sam bio kao igrač, istu stvar radim i sad. Samo vidim nogomet s druge strane. Prije sam se pitao što ne radim ovako kad mogu onako. Sad imam odgovor. Sad vidiš cjelokupnu situaciju u klubu. A kad igraš, misliš da je sve moguće. Ali nije sve to. Da bi klub funkcionirao kao firma, tu trebaju i sponzori, navijači, televizijska prava, da bi ljudi mogli gledati. Sve to sad vidim i tu rastem, tu sam skroman. Slušam i učim. U nogometu više toga znam i kažem više. Ista stvar kao i trenerima. Puno ispitujem i učim korak po korak. Što trener ima više iskustva, postaje bolji. U stresnim situacijama, kad je katastrofa... Nije to koliko si pametan, nego koliko imaš iskustva i kontroliraš situaciju. To je najvažnija stvar. Ali ljudi misle da je znanost. Traže nešto novo u nogometu. Bio sam igrač, bio si i ti. Tko je igrao nogomet prije 50 godina, može i danas. Danas je samo brži nogomet, igrači su veće atlete, mijenjala se taktika. Prije je bio s liberom, 4-4-2, sad je više 4-3-3, manje se igra s trojicom natrag. To se mijenja i to je OK. Ali kakav je igrač karakterno, to ne, trebaš napraviti grupu.

Foto: (Ne)Uspjeh prvaka/Slaven Bilić

Odrastanje

Godina 1981., Rosengard, dio Malmöa, geto pun stranaca. Ti ne kriješ da je bilo teško, ali pričaš s dozom ponosa, rekao je Bilić i zamolio Zlatana da govori o odrastanju.

- Rodio sam se u Malmöu, odrastao u Rosengardu, ali to mi nije bio geto, nego život. To je bilo multikulturalno okruženje, od Afrike, Azije do Europe. Svi su bili tu. Otac je musliman, mama je katolkinja iz Zadra, a ja sam se rodio u Švedskoj. Tu sam igrao, do 16. godine nisam bio u centru Malmöa. Škola je bila u Rosengardu, nogomet i stan. Tamo smo bili svi. Ukrao sam puno bicikala da odem na trening. Nisam imao para za kartu. Ili sam hodao, trčao, ili ukrao bicikl da dođem na trening ili u školu. To je bio moj svijet. Kad sam imao 16, prijatelj me pitao da odemo u grad. Koji? Pa Malmö, centar. I sjednemo u zeleni autobus, prvi put idem u grad. Znaš Švedsku, svi su plavi, plave oči, govorim: nije moguće. Gdje ja živim, nije bilo sve švedsko. Bili smo stranci. Kao da mi se otvorio drugi svijet. Nisam još bio u Malmöu, nego u Balkanu. Rekao sam "OK, postoji više nego što sam vidio". Otišao sam na probu u Malmö i rekli su mi "Dođi ovdje igrati". Kad sam počinjao gimnaziju u gradu, uzimao sam autobus svaki dan, do treninga i natrag. Nisam imao love da bih kupio karte za autobus. Iz toga se otvorilo puno. Sad sam išao i dalje od Malmöa, vidio sela. Bio sam jako divlji, agresivan zbog obitelji. Govorili su da nisam dobar primjer drugima, da sam drugačiji. Zato sam se naljutio. Šveđani me nisu gledali kao Šveđanina. Ali ja se jesam vidio. Meni je to bilo normalno. To me je smetalo. To sam teško prihvaćao. Nije bilo puno stranaca u Malmöu u to vrijeme, ali otvorio sam vrata svima da dobiju šansu. A o njima je ovisilo dalje. Zbog toga sam najviše ponosan. Osjećao sam se drugačije, nisam htio da se druge generacije osjećaju drugačije.

Roditelji

- Mama Jurka radila je svaki dan, čistila je po firmama. Otac je popravljao po gradu stvari s hidraulikom. Pjevao je isto. Često sam bio sam, radio stvari sam, otac je bio vani. Nije mi otac svaki dan dao u 1 sat i 7 sati da jedem. Sanela je otišla do mame i nije mi tata radio svaki dan da jedem. Radio je bolonjez za tjedan dana. Naučio me kako da napravim bolonjez i podgrijavam ga tjedan dana. Imao sam kruh i milijeko, to mi je bilo wow. Danas je mojoj djeci lako. Nije samo to. Ima puno alternativa. Ali roditelji su mi dali sve što su mi mogli dati. Imao sam sve što mi je trebalo. Nisam znao da postoje druge stvari, vidio sam samo ovo, meni je to bio vrh. Kad bih znao da ima drugih stvari, ne bih ni tražio. Naučio sam se biti zahvalan na onome što imaš. To pokušavam usaditi i djeci. To što imaš, trebaš i zaraditi. Prije nisi mogao puno toga dotaknuti, bolje bi bilo da ostane kao san, nego da gubiš glavu za tim ako ti je nedostižno.

Foto: (Ne)Uspjeh prvaka/Slaven Bilić

Otac Šefik

- Tata je bio jako ponosan, kad bi me pogledao, razumio sam je li OK ili ne. Nikad nije digao ruku na mene, nikad. Griješio sam puno, ako ne griješiš i neće naučiti. Galamio je i vidjelo bi se da je glava kuće. On je bio šef. Tako sam se naučio disciplini. Kad je rekao da sam u 9 sati kući, bio sam u 9 kući. Ne u 9.01. Nisam se bojao, nego sam znao da će biti problem. Imao sam disciplinu. Možda je bio agresivan, ali mi je bilo normalno. A kad sam došao kod mame, ona je imala više braće i sestara, to je bilo drugačije. Živio sam s njim dok nisam postao profesionalac. Prvo pravilo je bila disciplina. Rekao mi je: dok sam ja ovdje, ja zapovijedam. Kad izađeš, radi što hoćeš. Ali dok si tu, na moj način treba biti. To je starinski, stara škola, tako se radilo prije. Prije je bilo teže nego danas. Danas mogu sve opipati. Prije, da bi ljudi znali tko si ti, morao bi igrati ne znam koliko utakmica, da te pokažu na TV-u. Danas samo pucneš prstima i eto te.

Različitosti

- Bili smo tu Srbi, Bošnjaci. A onda je počeo rat. Imali smo TV, ali nisam gledao vijesti. Osjetio sam da je tata bio stalno na telefonu. Ja sam se išao hraniti kod mame. A onda nisam mogao ići na sprovod, nisu mi dali. Otac mi je stalno govorio da igram nogomet. A onda su došle izbjeglice. Da sam ja Bošnjak, a oni su Srbi. Došli su u geto u Rosengard. Bio je drugi mentalitet. U mojoj je glavi bila Jugoslavija. Imao sam prijatelje Srbe, Hrvate, Bošnjake, Albance. Ali ovi što su došli bili su drugačiji. Tukli smo se s njima, bilo je drugačije. Nisam znao da smo drugačiji. Zaštitili su me od rata, cijeli život bio sam u Švedskoj, nije to na mene ostavilo traga. Nemam ni pravo govoriti o tome. Tata mi je musliman, mama katolkinja, ali zaštitili su me.

Foto: (Ne)Uspjeh prvaka/Slaven Bilić

Atraktivni udarci

Tata je imao kazete Muhameda Alija i filmova Brucea Leeja i Jackieja Chana, puno je tu bilo udaraca bam, bam, bam. Pokušao sam udarce i sviđalo mi se, htio sam to trenirati. Trenirao sam to i nogomet. Meni su ti pokreti bili prirodni, imao sam agilnost. Bio sam 194. Govorili su mi da trebam igrati košarku, ali mi je nogomet bio traži.

Odgoj djece

- Odredile su me tri stvari: mlijeko, kruh i bolonjez. Ako ja mogu uspjeti s te tri stvari, možeš i ti. I oni kažu "OK". Kako su meni usadili roditelji, tako sam i ja njima. Novac ti neće dati sreću. Učim djecu disciplini, poštovanju i samostalnosti. Kad napune 18, ako ne budu mogli biti samostalni, nisam uspio. Ako ja mogu uspjeti s te tri stvari, i vi možete. Moja djeca do 14 godina nisu imali telefon, nemaju Instagram, nego samo mali, ali zbog nogometa. Privatno, nisu imali. Došli smo u Beverly Hills kad sam igrao u LA-u, u školi svi imaju vozača, samo moji sinovi išli su na biciklima. Rekao sam im: idete sami. Jedan dan je padala kiša i pitali su što trebaju raditi. Rekao sam: uzmi i idi. I otišli su. Mislili su, ako pada kiša, da ne idu. Bio sam tvrd i jak za njihovo dobro, gledao sam dugoročno. I žena je ista takva. Kad letim, mogu uzeti privatni avion da mi ljudi ne smetaju. Ali kad ona ide s djecom, lete normalnim planom, pa i niskotarifnim letovima. Ali puno su zahvalni, ne traže više nego što imaju. I zato govorim za primjer. Ako mogu ja, i vi možete. To što imate danas, to je 200 posto više nego što sam ja imao. Ja sam dokaz da je to sve moguće.

Ustrajnost

- Kod oca sam se bojao pogriješiti, to je bila disciplina. Bojao sam se da se ne dogodi nešto ako nisam bio u 9 kući. Ista stvar i u školi. Zato sam bio ljutit što nisam ovdje bio prije. Kad bude zagrijavanje, dodirnem bijelu liniju. Takva mi je disciplina. Bojao sam se, ako je ne dodirnem, nešto će se dogoditi. Ako kradem metre, kradem od sebe, ja gubim. Ako mi ti kažeš danas kao trener: Ibra, trčimo 10 kilometara, ja ću ti dati 10. Ne 9 ni 10,01, dat ću ti 10. I ako moram umrijeti, umrijet ću s 10. Takav je mentalitet. Kad sam krao bicikle, nisam bio profesionalac, nije mi bilo u glavi da se bojim. Mogu reći nešto ovdje što nitko ne zna, ali malo je prljavo. Kad sam ozlijedio koljena i trebao se vratiti, bio sam na stazi za trčanje. Trebao sam završiti trening. Šest puta po dvije minute, brzo trčanje, odmor tri sekunde. Trebam na WC. Nisam otišao u WC. Ja trčim, trčim i... Us*ao sam se i nastavio trčati. U glavi trebam završiti i onda idem. Ali to sam ja. Ako kradem, kradem od sebe, ne kradem od tebe. Ja gubim, ne gubiš ti.

Nadzornica u školi

- Zašto sam imao nadzornicu ponašanja u školi? Jer su rekli da sam divlji. Učinili su da sam drugačiji, jednom sam je uhvatio za glavu kad smo se igrali. Nisam to trebao napraviti. Najgore stvari vidim u akademiji Milana kad drugačije tretiraju klince. Meni su svi isti. Kad sam bio u Parizu, pratila su me djeca, jedan mi je čovjek prišao i rekao da je jedno dijete važnije. Ali to nije moj svijet. Svi smo isti, a poslije ćeš u životu vidjeti kakav je tko. Takav sam odrastao i to ću dati drugima.

U akademiji Malmöa

Bilo mi je teško. Bio sam toliko dobar da me nisu mogli maknuti. Na kraju sam potpisao ugovor i vidjeli su da je nešto bilo drugačije. Dali su mi šansu i poslije je sve eksplodiralo. Nisam bio kao drugi. Nisam bio arogantan, ali već sam govorio da sam najbolji. Da nijedan Šveđanin nije bolji od mene, a imao sam 17-18 godina. Kad sam došao iz Rosengarda, bilo je: ili ti ili ja, tko će preživjeti. Dobio sam samopouzdanje. To je njima smetalo, da sam arogantan, primadona, da mislim da sam nešto. Meni to nije arogancija. Znam što mogu napraviti i napravit ću. To tamo nije bilo OK. Kad sam potpisao ugovor, uvijek sam bio isti. I ljudi koji me znaju 20 godina, reći će da sam isti kao tada. Promijenio mi se konto u banci, ali sam isti. Obećao sam sebi da se neću mijenjati i možda sam platio što nisam dobio Zlatnu loptu zbog toga.

Htjeli su me maknuti iz tima jer sam bio agresivan. Roditelji jednog igrača skupljali su potpise da me otjeraju, ali trener je bio velik tu. Trener je to poderao i zaštitio me. Rekao je: što je ovo, to su klinci, trebaju se naučiti. Ti hoćeš biti savršen kao čovjek. Ali moraš griješiti i naučiti. Svi ljudi traže da si savršen, da imaš imidž, ali moj svijet nije takav. Ili me poštuješ, ne moraš me voljeti, ili ne. Puno sportaša žele biti savršeni. Tiger Woods je htio biti takav, kad je sve izašlo o njemu, što se dogodilo? Nitko nije savršen. Ima trenutaka kad griješiš i kad dobro ide. Ja sam primjer za nove generacije. Trebaš biti sebi sam u zoni komfora. Ako to ne živiš, onda nisi ti. U Americi to jako traže, imaju 20 ljudi oko sebe da budu savršeni. To je sve film.

Idoli: Ali i Ronaldo

- U sportu mi je bio Mohammad Ali. To sam vidio kod oca. Crno-bijela slika, vidio sam kako priča, naučio sam engleski u četvrtom razredu. Razumio sam, vidio kako priča. Nije arogantan, nego ima samopouzdanja. To je velika razlika. Mohammad Ali je govorio i pokazao. Kad netko govori i ne pokaže, to je arogancija. Takvi su klauni. Ovaj je govorio i pokazao. U mom svijetu je bilo: Rosengard, geto... Uzet ću samopouzdanje od Alija, ali se moram pokazati preko nogometa. Htio sam biti poput njega, stavio sam ga u nogomet. I tako naprijed-natrag. Gledao sam Ronalda, Brazilca, on je za mene bio... Kad vidiš jednog igrača i pokušavaš raditi to što on radi, to je to. To je najbolji igrač. Kad on radi bicikl, desno pa lijevo i pobjegne, to ti je vrhunski. Sve drugo, kad kopiraš druge igrače, to je razlika. U to vrijeme bilo je YouTubea, ne TikToka i ostalo. Kad sam bio u školi, gledao sam na YouTubeu u knjižnici kako je to radio. Gledao sam slowmotion, na treningu sam pokušavao to napraviti. Imao sam svoj stil. Mohammad Ali, radi kako govoriš, Ronaldov stil, takav sam htio biti.

Podrška obitelji

- Kad mi se događalo sve loše oko mene, to je bila takva zbrka, prebrzo je prolazilo. Kad su novinari počeli pisati o meni, od jednog do drugog dana, kao da je bomba pukla. Zvali su me svi, govorio sam s njima. Rekao sam da ćemo osvojiti Svjetsko prvenstvo ako budem išao sa Švedskom. Nije bilo teško doći do mene. Danas ide preko drugih, tad je sve bilo otvoreno. Dogodilo se puno stvari, počeli su me pratiti ulicama. Pitao sam Henrika Larssona što trebam napraviti da se kontrolira, nemoguće je. Jedno vrijeme je bilo kao Zlatanova groznica. Svaki dan novine, televizija, nije bilo društvenih mreža. Pitao sam Larssona što napraviti. On mi kaže: "Ne mogu ti pomoći, nitko ne može. Nikome se to nije dogodilo u povijesti Švedske". Ja sam razmišljao: "Samo ja mogu pomoći sam sebi". Moram kontrolirati kako hodam ulicom, igrati nogomet, i sam griješiti. Bio sam sam. Otac Šefik nije znao, pjevao je i bio kući, rat mu je bio u glavi. Mama je čistila, imala je troje djece, htjela je da imaju što jesti. Mama mi vidi sliku na televiziji i misli, haha, da sam umro. Nije znala dobro švedski. Kad netko umre, pokažu sliku. Nova vijest, na deset sekundi. I ona me zove: "što se dogodilo?". Kažem joj: "Idem u Ajax igrati nogomet". "Ne, ne, ne. Što se dogodilo?". "Idem da budem profesionalac". "Uvijek se za*ebavaš.." I poklopi me. Nije ni ona vjerovala. Nisam imao mentora. Nije nitko vjerovao u mene. Sam sam tražio put, našao sam ga. Izborio sam se. Ako sam ja to napravio na temelju tri stvari. Ja sam živi dokaz da to funkcionira.