Dok je trajala opsada Osijeka tijekom Domovinskog rata, Željka Kopića i njegovog najboljeg prijatelja Dinka Babića obitelji su preko crkve poslali na par mjeseci u Austriju, gdje ih je udomila jedna katolička obitelj...
PRIJATELJI STARI
Večeras će za Kopića navijati i prijatelj iz izbjegličkih dana...
Tek što je zasjeo na klupu Hajduka, Željka Kopića očekuje jedna od najvažnijih utakmica, kup ogled u Osijeku, koji može kompletno promijeniti narušenu atmosferu. A odigrat će se večeras u 18:00 sati baš u njegovom rodnom Osijeku.
- Željko i ja smo odrasli u osječkom naselju Sjenjaku, u blizini Gradskog vrta. Po cijele dane igrali smo nogomet na okolnim betonskim terenima, a Željko je oduvijek bio ozbiljniji i bolji od nas ostalih, pa je uvijek i igrao za stariju generaciju, kasnije i u klubu sa starijima Darkom Čordašem, Josipom Horvatom, Danijelom Kišem... - prisjetio se Dinko Babić, Kopićev najbolji prijatelj iz tih, ne baš lakih vremena.
Bio je to početak '90-ih, rat je vrlo brzo došao do Osijeka i ugasio snove mnogim mladim nogometašima koji su morali u skloništa ili u izbjeglištvo. No ne i Željku Kopiću, koji je već tada znao čime će se u životu baviti.
- U jeku rata roditelji su nas dvojicu preko crkve poslali u Linz, gdje nas je udomila jedna katolička obitelj, kod koje smo proveli par mjeseci. Ja sam imao 13, Željko 14 godina, i dok sam ja pomalo već bio zapustio nogomet, Željko je već molio gospodina Engelberta Spachingera, u čijoj obitelji smo živjeli, da mu pronađe klub u kojem će trenirati. Redovito je trenirao, igrao turnire, baš se trudio i uvijek govorio da je nogomet jedino što ga zanima.
Život dvojice dječaka daleko od obitelji nije bio lagan, no nije bio ni previše težak, jer su u novoj sredini Babić i Kopić imali sve ono što nisu imali u ratom zahvaćenom Osijeku.
- Stigli smo u Linz dan nakon pada Vukovara i oni su dugo mislili da smo i nas dvojica tek izašli iz Vukovara. Gospodin Spachinger i njegova supruga držali su nas kao malo vode na dlanu, vjerojatno i bolje nego što bi držali svoju djecu. Išli smo u školu, odlazili smo redovito u crkvu, na dodatne satove njemačkog jezika, a svaki vikend su nas vodili na skijanje... Bilo nam je teško jer smo bili daleko od obitelji, ali tamo smo otkrili novi svijet, toliko 'cole' i čokolade se nisam najeo u životu, dobio sam valjda 10 kilograma u par mjeseci... Iz današnje perspektive mi je žao što nisam ostao do kraja godine i završio školu, usavršio njemački, ali čim je potpisano primirje, mi smo se vratili kućama, iako nismo morali, nudili su nam da ostanemo.
Obitelj Kopić porijeklom je iz Konjica, odakle su doselili u Osijek. Željko se rodio u Osijeku i bio je jedinac u radničkoj obitelji, a zanimljivo je kako je njegova majka Željka vozila tramvaj.
- Gospođa Željka vozila je tramvaj i za vrijeme najžešćih granatiranja Osijeka, što je bilo jako riskantno u to vrijeme, jer nisu imali nikakvu zaštitu - prisjetio se Babić vremena početka Domovinskog rata, u kojem su tijekom granatiranja poginule dvije vozačice osječkih tramvaja.
Odmah po povratku iz izbjeglištva Željko je otišao u kadete Dinama i tu se malo po malo gubi njegov kontakt s prijateljem iz djetinjstva.
- Dolazio sam ga gledati kad bi igrao u Osijeku, kasnije je otišao u Kinu, ali redovito kažem kumu Ivi Smoji da ga pozdravi kad igra protiv Osijeka. Nadam se da ćemo se danas vidjeti prije utakmice i popričati. Drago mi je da se njegova upornost i pošten odnos isplatio - zaključio je Babić.
A upravo su ozbiljnost i marljivost izdvojili Kopića iz grupe mladih trenera. Iako ga zbog generacijske bliskosti stavljaju uz bok Igora Tudora, Ivana Leke, Igora Bišćana..., Kopić ipak je diplomirao nešto ranije od navedenih, a trenersku licencu stekao je u četvrtoj klasi HNS-ove Akademije, uz bok Zvonimiru Bobanu, Stipi Balaiću, Samiru Toplaku... Diplomirao je s odličnim uspjehom na temu 'Metodika obuke u fazi obrane u sustavu 4-4-2'.
- Teško se sada prisjetiti njegovoga rada, ali ako je dobio ocjenu odličan, onda vam je valjda jasno da je to bio vrlo kvalitetan rad. Sjećam se jedino da mu je rad bio ekstremno opsežan i jako temeljit, precizan do u detalje. Neki treneri jedva napišu 30-ak stranica, a njegov je diplomski rad bio debelo preko 100 stranica... - prisjetio se predsjednik komisije pred kojom je Kopić branio rad Zdravko Marić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
