Koliko ih je samo iz kvartovske ekipe istjeralo bucu ili trapavog, jer smanjuju šansu za pobjedu, a sad se iščuđavaju što superligaši ne žele igrati s momčadima za koje nitko nije čuo?
Većina kupaca Barcinih dresova je za Superligu. I to je to...
Ako se ljudska priroda od razbijanja Coca-Cole zbog bijesa što su Olimpijske igre 1996. dodijeljene Atlanti – nije promijenila, dobra je oklada da je Superliga samo odgođena. Malo se Grci istutnjaše, ali Coca-Colu i dalje piju. Ako navijače Cityja, Barcelone i ostalih ne smeta što pobjeđuju momčadi koje cijele koštaju kao njihovi najplaćeniji igrači, ako ih ne smetaju sumnjivi penali i slobodnjaci u opasnoj zoni, Superliga na kladionici dobro stoji. Ne žele li na europskoj i nacionalnoj razini uvesti salary cap, ograničiti budžet koji svaka momčad smije potrošiti na plaće igrača, Superliga je samo odgođena.
Pokretanje videa...
A tu je i, opet ljudska priroda, potreba masa za identificiranjem. Ovaj put je jefitnije bilo reterirati, ali, na kraju balade, globalno je navijača superligaša više nego suparnika Superlige. Koliko Barcelona dresova manje proda u Španjolskoj nego u cijelom svijetu, toliko je na vjerojatnost da Superlige neće biti na duge staze manja nego da je Superliga samo pitanje vremena.
Znam da je svijet u kojem Dinamo više nikad gostovanjem ne bi uveličao obljetnicu amaterskog kluba iz mjesta s tri tisuće stanovnika nepodnošljiv gotovo koliko i svijet u kojem Dinamo više nikad ne bi igrao protiv Reala ili Manchestera. Ali mi ne da u takav svijet hrlimo, svojevoljno marširamo, odavno smo u njemu. Zato je pomalo komično, tragikomično, što ljudi koji su zbog penija, centa ili lipe niže cijene nekog proizvoda u stanju na smrt osuditi cijele industrijske grane svojih zemalja sad stoje u prvim redovima prosvjeda protiv Superlige. Hej, zbog penija, centa ili lipe su stotine tisuća ili milijune sunarodnjaka, sugrađana!, ostavili bez posla, a sad su moralna vertikala jer su protiv elitizma u nogometu.
Nije li licemjerno svoj proizvod ili uslugu nastojati prodati po najvećoj cijeni koju tržište pristaje platiti, a drugima zabranjivati da zarade najviše što mogu? Koliko ih je samo iz kvartovske ekipe istjeralo bucu ili trapavog, jer smanjuju šansu za pobjedu, a sad se iščuđavaju što superligaši ne žele igrati s momčadima za koje nitko iz susjedne države nije čuo? Čak ni ekipa koja tri sata na dan proučava ponudu kladionica.