Vulić: Žao mi je što se u Splitu uvijek udara samo po našoj dici

Povratak u klub u kojem je proveo djetinjstvo, mladost, pa sad i najzrelije dane, budi u Zoranu Vuliću brojne uspomene i emocije koje mu je ponekad teško kontrolirati. Nakon tjedan dana prikupljanja dojmova o klubu u koji se vratio, i momčadi koju je zatekao, kaže da je djelomično zadovoljan. 

- I na prvi pogled je vidljivo da je klub napredovao, da se digao u organizaciji i brojnim drugim segmentima, da prati trendove... Danas kad uđeš u svlačionicu prve momčadi, to je svlačionica kakve se ne bi posramili ni najveći klubovi na svijetu. Ali ja bih volio da sam zatekao momčad kakvu ima Real Madrid, a ne samo svlačionicu - kaže iskusni trener, pred kojim je jako puno posla. 

Momčad je brojnim prodajama oslabljena, i nije dobro izbalansirana. Malo je domaćih iskusnijih igrača, stranci se većinom još uvijek nisu uklopili, a mladi talenti koji su priključeni, još uvijek nisu dovoljno sazreli da budu standardni. 

- U ovom je trenutku teško i očekivati da budu standardni. Ovo je teška situacija koju moraju izvući stariji, a čim se malo stabiliziramo, a volio bih da to bude što prije, i mladi će dobiti priliku. Nikad se nisam libio gurnuti mladog igrača u vatru, ali kad sam stavljao Perišića, Strinića, Carevića, Srnu... mi smo imali čvrste temelje. Odlaskom nekih starijih i iskusnijih igrača temelji su sada malo urušeni, i zato će biti još oscilacija, a na nama je da ovu situaciju što prije prebrodimo. 

Vulić je, upravo zbog situacije u kojoj se našao Hajduk, najavljivao Rudeš kao da je u pitanju neka velika momčad iz Lige prvaka. 

- Moram priznati da je i meni nakon utakmice pao kamen sa srca. Trebalo je momcima skinuti taj psihološki momenat, puno im se toga nakupilo, i ne samo njima, bilo je teško i ljudima u klubu, i navijačima, ta psihološka barijera visila je nad Splitom i Dalmacijom, taj grč, stres. Pobjedom nad Rudešom kupili smo malo mira da se pripremimo za iduću utakmicu. Ali i iduća je opet ''finale'', moramo dati sve od sebe da dobijemo Istru.

Iako zvuči kao floskula, Vulić i danas stoji pri tvrdnji kako je Rudeš vrlo dobra momčad, koju nitko neće lako dobiti. 

- Rudeš sam gledao i protiv Dinama, i protiv Rijeke, jer su to utakmice slične onoj kakvu smo mi trebali igrati. I nisu ih baš nadigrali. Da je gol koji su nama dali, dala Barcelona, svi bi rekli: ''Vau!''. Rudeš igra dobar nogomet, ali nemaju sreće. 

Vulić je na brzinu detektirao što njegovoj momčadi nedostaje. 

- Mi nismo agresivna momčad, pokušavamo igrati lijep nogomet, ali bez agresije to ne ide. Moraš biti agresivan, pogotovo u duelu, moraš osvojiti loptu... Svjesni smo da nam to nedostaje, ali zato imamo druge kvalitete. 

Problem Hajduka je kriza koja se s kata preselila na svlačionicu i na teren. 

- Neću ulaziti što je bilo prije ili što će biti poslije. Fokusiran sam samo na rad i teren. Rekao sam i predsjedniku da ne volim dolaziti na kat, ne volim se trošiti na bilo što osim prve momčadi. Daj Bože da dobijemo Istru, pa da se malo umirimo...

Domaći igrači drugačije osjećaju klub od onih sa strane...

Pojasnio je Vulić i odluku da kapetansku traku vrati Miji Caktašu. 

- Već sam kazao da stariji igrači moraju preuzeti odgovornost. Pogotovo Mijo, koji je jedan od rijetkih domaćih igrača, a oni ipak drugačije osjećaju ovaj klub. Meni je uvijek žao što se kod nas udara po našoj djeci, a ne po drugima. 

Kaže i kako je Juranović vraćanje trake Caktašu primio profesionalno i bez primjedbi. 

- To je život jedne momčadi, nema apsolutno nikakve ljutnje. Jura je to prihvatio kako treba i mora, i to je to. On je još mlad, nadam se i budući reprezentativac, zaslužio je bar pretpoziv sad kad nema toliko desnih bekova.

Vulića bole i primjedbe i zvižduci domaćim igračima. 

- Mi smo takvi, taj mentalitet, i ja to ne mogu mijenjati. Meni je žao što se Hajduk doveo u ovu situaciju, nisam mogao ni zamisliti da će Hajduk doći ''u crveno'', da će igrati derbi začelja. A tu situaciju mogu izvući samo stariji i domaći igrači, koji znaju što je ova sredina. Ako uspiješ u Splitu, uspio si, ako ne, onda si na Lovrincu...To je taj draž življenja ovdje, i meni je draže živjeti ovdje, nego bilo gdje drugdje. 

Neki su skloni ustvrditi kako upravo zbog te ljubavi i privrženosti Splitu i Hajduku nije uspio u drugoj sredini. 

- Meni je naslov prvaka osvojen s Hajdukom veći nego da sam osvojio Ligu prvaka s Realom. Hajduk je za mene svetinja. A zašto nisam uspio vani, to je drugo pitanje. Možda nisam imao menadžere, možda su i okolnosti bile takve. Da sam bio Španjolac, možda bih vodio Real danas... Isto tako i kad je u pitanju mjesto izbornika. Možda nisam imao nekoga da me pogura, a ja nisam tip koji ide i kuca od vrata do vrata. Ne kažem da su drugi kucali, ali ja sam takav. Možda je to i moja greška...

Hajduk sa Jairom dobio na lotu

Svjestan je da će se više teško ikad ponoviti mogućnost da u Hajduku igraju isključivo, ili barem većinom, domaći igrači. 

- Globalizacija je učinila svoje, nije samo Hajduk u pitanju, nego i drugi. Teško je zadržati mlade igrača, a teško se i našim mladima probiti vani jer je tržište otvoreno. Momentalno je tako, ali nama je sad prioritet skupiti bodove, a ne razmišljati tko je odavde ili odande. Na koncu je najvažnije da je igrač profesionalac, i da se mi izvučemo iz ovoga ''vakuuma'' i krenemo prema gore. 

Iako ne voli govoriti o igračima pojedinačno, već je nahvalio Barryja, Lopeza, svidio mu se i Ivanovski, Jairo...

- Ivanovski je dobar igrač koji je započeo sezonu bez priprema, dobio je udarac, ozlijedio se, ali on je izuzetan profesionalac, radi, a golovi će doći sa samopouzdanjem. Jaira je kupio PAOK, a oni ne kupuju bezvezne igrače. Ja sam ga želio dovesti u Apolon, ali je otišao u Sherif... On je odličan igrač, i pravi pogodak Hajduka, bit će odličan ako bude imao motiv igrati, i ako ga zaobiđu ozljede. Isto kao i Lopez. Kad sam ga prvi put vidio, mislio sam da je Hajduk dobio na lotu. Ne mogu reći što se događalo u međuvremenu, ali on nije zaboravio igrati. Moramo mu vratiti samopouzdanje, i on će sigurno rasti. Ako ne bude, imamo i Mikulića. Ako mi je nekoga žao, žao mi je Ismajlija. Momak mi se strašno sviđa, ima agresivnost i brzinu koje nam nedostaju u zadnjoj liniji, ali, jednostavno sam odlučio da je iskusniji Vučur sada bolji izbor.

Trebaju mu ''desetka'' i ''pas''

Vulić se ne libi kazati ni kakav mu profil igrača treba da bi momčad profunkcionirala.   

- Volio bih u ovu momčad dodati jednu ''desetku'' tipa Računice ili Leke, a takav profil vidim u Tekliću ili Bajiću, a treba nam i jedan ''pas'', poput Radoševića, koji bi nam dao malo ''fajta'''. Ali momčad je i ovako dovoljno dobra, može rasti i sigurno će rasti, iako, imat ćemo amplitude sve dok se ne stabiliziramo. Za to će nam trebati vremena.

Zna trener Hajduka i koliko vremena. 

- Svaka Vlada traži 100 dana, a ja kao Dalmatinac tražim 101 dan. Nakon zime, nakon priprema, a do tada moramo isplivati, skupiti što više bodova. Svaki bod je nama zlatan, svi igraju, i Lokomotiva, i Osijek, Rijeka, Dinamo... Više nikoga ne možeš podcijeniti, pa ni Goricu, ni Rudeš koji je namučio i Dinamo i Rijeku. Pogotovo u našoj situaciji, mi nismo u situaciji da ikoga podcijenimo.

Najvažnije mu je da ga igrači slijede. 

- Meni kao igraču nikad nije bilo važno tko je trener. Njegove ideje da, ali ne tko je i što je. Hajduk je bila ljubav i igra bez novca, a vani čisti profesionalizam. Mi smo malo podcijenili ovaj klub. Možda sam ja krivo nasađen, ali ćaća Ante mi je govorio najprije Hajduk, pa onda Hajduk, pa za kraj opet Hajduk. I nema dalje. Svjestan sam globalizacije, ne mogu očekivati da ga jednako vole stranci kao ja ili Mijo koji je tu odrastao, ali moraju poštovati ugovor, ono što trener od njih traži, i pogotovo ljude koji ih dolaze gledati. Ako nemaš navijače, što će ti klub...

Dosta se pričalo o tome kako Vulić inzistira na uplivu u rad B momčadi, da se tamo mladi igrači pripremaju za ono što ih čeka u seniorima. 

- Imali smo sastanak na tu temu, i jasno je da je vrh piramide prva momčad, svi ostali moraju biti servis prve momčadi. I tu je sve jasno, nema tu ništa sporno. Kod nas se stalno potencira neki sukob koji ne postoji, potencira se jesam li ja rekao ''škola baluna'' ili Akademija, jesam li obukao rozu ili bijelu košulju... To je za mene apsolutno nebitno, bitno je da svi radimo za klub, i da on napreduje iz dana u dan... A ne da ja učim u seniorima igrače kako treba štopati loptu. 

Kad Ante ''uštima glavu'' nezaustavljiv je...

Učio je Vulić mnoge mlade igrače, pa i Antu Rebića koji je po mnogima nadmašio očekivanja. 

- Ja sam tog Rebića gurao prema Hajduku, ali nije se dogodilo... No apsolutno sam vjerovao i u Rebića, i u Ercega. Šteta je tih povreda, da nije njih bilo, Ante bi bio u jednom od najvećih europskih klubova. On je ''uštimao'' svoju glavu, a kad je tako, onda ga ne možeš zaustaviti. HNL je pomalo podcijenjen, ima tu dobrih igrača, ali  mi smo narod koji samo gleda mane, a ne vrline.

Vulić je živa enciklopedija Hajduka, s njim bi se danima moglo pričati o povijesti kluba, jer pamti i dane kojih se drugi ne sjećaju, jer se neke utakmice nisu ni prenosile putem TV-a. 

- Odrastao sam u Varošu, na granici Marjana, u Puntarskoj ulici, meni je Hajduk bio sve. I dan danas pamtim da me otac zbog gužve nije vodio gledati Benficu, prvu utakmicu na Starom placu koja je odigrana pod reflektorima. Sjedio sam na zidiću pored stadiona i gledao u reflektore i plakao. Sjećam se kad je Hajduk osvojio naslov protiv Olimpije, sjećam se Hamburga, iako smo izgubili, bilo smo svi jako ponosni... a najradije se sjetim pobjede i Varaždinu i osvajanja naslova 2001. godine, za klub, navijače, sebe, svog pokojnog oca... To je to, to je utakmica koja ide sa mnom u grob. Nekad je bio neuspjeh kad je Hajduk bio drugi, ili kad ne osvoji kup, ali sad su druga vremena...

Iako mu u biografiji stoji kako je s Hajdukom osvojio jedan naslov prvaka, s pravom drži da je i ona 2003. njegova. 

- Meni je najvažnije da je Hajduk osvojio, i to moj učitelj Nadoveza, ali je osjećam kao svoju, kao svoje dijete.