Pranjić: Kad je započeo rat u Bosni, oca su mi odveli u logor

Moj je otac Stipo bio željezničar, a majka Elvira kućanica, pa moj godinu i pol dana mlađi brat Darko i ja nismo odrasli u izobilju. U Doboju smo živjeli do početka rata. Mislim da sam tamo završio treći razred osnovne škole - prepričava svoje djetinjstvo nekadašnji hrvatski reprezentativac Danijel Pranjić (38), ali kaže:

POGLEDAJTE VIDEO: Pranjićeva rekreacija

Pokretanje videa...

01:00

Danijel Pranjić | Video: instagram/danijel pranjić

- Sjećanja nisu baš najljepša jer je to bio period kada je počeo rat i kada su oca odveli u logor, ali, eto, takva sudbina. Ne možemo ništa promijeniti. Poslije toga jednom sam dolazio s ocem u Doboj - priznaje igrač koji svoju strast nije napustio ni u 38. godini života. Doduše, sada više ne igra u velikanima poput Bayerna ili Sportinga, ali i dalje uživa. Sada na Cipru, u drugoj ligi, u klubu Ayia Nape, pod suncem.

Kraj karijere još nije tu, tvrdi.

- Polako, polako... Haha, teško je ovo shvatiti ljudima koji se ne bave nogometom. Ja ga obožavam, a kako godine idu jedna za drugom, sve mi je teže i teže. Držim se. Imam osjećaj da mogu igrati još godinama, a ključ je u tome da sam kroz karijeru vodio dobar život, profesionalan, kvalitetan. Vodio sam računa o ishrani, tijelu i sve to sada mi se vraća. Vidjet ćemo dokad će to trajati. Trenutno o mirovini ni ne razmišljam - rekao je Pranjić za Sportsport.ba.

Izbjegao loše komentare 

Postoji konkretan razlog zbog kojega nije pred kraj karijere zaigrao u Hrvatskoj.

-Ne kažem da ni u ovim godinama ne bih mogao igrati 1. HNL. Osjećam se tako dobro, ali sam vidio kako su prolazili neki drugi poznati igrači što su se vraćali u poznim igračkim godinama. Obično su ih pratili komentari da su se vratili da nešto zarade, da uzimaju mjesto mlađima, a meni sve to jednostavno nije trebalo u životu - priznao je nekadašnji igrač Bayerna kojemu je upravo münchenski gigant bio veliki životni san pa je tako i sam dao dio novca za svoj transfer među Bavarce.

- Za mene je to najveći klub po organizaciji. Tamo kad si samo moraš razmišljati o nogometu, sve drugo za tebe rješavaju ljudi iz kluba. Poslije sam otišao u lisabonski Sporting koji je također čudo klub u europskim razmjerima, ali Bayern je Bayern. Tek kada odeš shvatiš tu njegovu raskoš. Što se tiče samog života, nisam doživio to da me, recimo, ljudi vuku za rukav ma koliko god da sam popularan bio. Nijemci su gospodski narod. Više je toga u Grčkoj bilo, tamo su navijači fanatičniji, nisam mogao izaći iz kuće a da me na ulici ne čeka neko za fotografiju - pojašnjava.

Ponosan je, kaže, na uspjeh ljudi iz ovih krajeva.

- Bosanac Hasan Salihamidžić je sportski direktor Bayerna. To je za skinuti kapu. Nema dalje. To pokazuje što ste napravili kao igrač za taj klub i koliko vam danas vjeruju. Spomenut ću i Niku Kovača koji je bio trener u Bayernu. Na te ljude treba ponosan - zaključio je.