Život kao vječna utakmica između Xherdana Shaqirija, Granita Xhake i Srbije

Kao što dobro znaju oni koji su čitali, moja Nona - kao književni lik ili kao stvarna mati moje majke - bila je demonstrativno areligiozna, nakon što se Gospodin Bog odvažio da joj ubije sina, neprijateljskog vojnika, ali ona je na ovakve događaje uzvraćala čudnom frazom za demonstrativnog antiteistu: ima Boga! I večeras bi, nakon utakmice između Srbije i Švicarske, rekla: ima Boga! Ali, što je mnogo interesantnije, ona bi na cjelokupnu tu fizičko-metafizičku, duhovno-civilizacijsku i sportsku ostavinsku raspravu, koja nakon raspada Jugoslavije traje, evo, sve do danas, uzvratila samo konstatacijom: ima Boga! To što su Hrvati baštinili grandiozna ratna junaštva, generalski zbor barem dvadesetostruko brojniji od književnog razreda akademije nauka, impresivne vojne parade i proslavu vlastitih ratnih pobjeda i poraza, ona bi uzviknula: ima Boga! To što su Srbi baštinili odistinski fluentnu živu kulturu, književni život one velike Jugoslavije, knjižare u svakoj i najmanjoj zabiti i jednu beogradsku ulicu, Knez Mihajlovu, u kojoj je više knjižara nego što ih je u cijeloj današnjoj Hrvatskoj, ona bi samo slegnula ramenima, širila ruke, i govorila: ima Boga! To što su Hrvati moćni u demonstracijama elementarne snage, recimo u ženskom bacanju diska, te što su vicešampioni svijeta u nogometu, nakon što su na jednom svjetskom prvenstvu već bili treći, i što u svakom trenutku imaju jaču reprezentaciju nego što ju je velika Jugoslavija ikad imala, Nona bi bezbožnički samouvjereno zaključila: ima Boga! To što Srbi imaju najvećeg tenisača u povijesti teniskog sporta, dakle najboljega u najgospodskijem sportu pod kapom nebeskom, kod svakoga bi izazvalo odistinsko čuđenje, ali ona bi rekla: ima Boga! To što Srbi već trideset godina imaju košarkaše koji su superiorni svim drugim košarkašima, i reprezentaciju koja je u kontinuitetu moćnija od svih drugih svjetskih reprezentacija (izuzev, naravno, američke), a Hrvati su zakovani za samo europsko dno, pa kupuju rashodovane američke plejmejkere, plaćaju ih da uzmu hrvatsko državljanstvo, premda su osnovu velike jugoslavenske reprezentacije često činili upravo Hrvati, Nona bi ispratila riječima: ima Boga! To što je narod koji se naziva Hrvatima nakon rata preuzeo sve ono što je krasilo narod koji se prethodno nazivao Srbima, a narod koji se naziva Srbima nakon rata preuzeo je sve ono što je krasilo narod koji se nazivao Hrvatima, moju bi pokojnu Nonu, koja nije dočekala raspad Jugoslavije, navelo da još jednom ponovi: ima Boga! Samo što Mu je dosadno, pa nakon što mu dosade ovi bezvezni i samouništavajući narodići, on im zamijeni uloge. Čisto da provjeri kako će se Hrvati ponašati kao Srbi, a Srbi kao Hrvati.