Nepoznati znanstvenici koji su ostali u sjeni najvećih izuma

Ljudi povezani s najvažnijim izumima ljudskog roda svojevrsni su celebrityji povijesti znanosti i tehnologije. No u sjeni je ostalo mnogo ljudi koji su do važnih otkrića došli prije formalnih izumitelja, ali zbog raznih razloga te su im zasluge priznate tek naknadno, a za neke od njih gotovo da nitko ni ne zna. Ovdje su samo neki od njih. 

Iako se izum teleskopa povezuje s Galileom Galilejom, genijalnim astronomom, matematičarem i fizičarem, jedan od prvih teleskopa izradio je nizozemski optičar Hans Lippershey. On je 1608. godine predao zahtjev za prijavu patenta za otkriće teleskopa kroz koji su se promatrani objekti mogli vidjeti uvećani za oko tri puta.

Međutim, prema nekim teorijama, čak ni on nije izvorno zaslužan za ideju, jer neki tvrde da ju je ukrao od drugog optičara, Zachariasa Janssena. Teško je utvrditi tko je od njih dvojice zapravo prvi jer su živjeli u istom gradu. Nekoliko tjedana nakon što je Lippershey predao patentni zahtjev, isto je učinio i Jacob Metius, pa je nizozemski sud na kraju odbio obojicu.

Galilei je 1609. čuo za izum ovog instrumenta i napravio vlastiti teleskop bez da je ikada vidio nizozemsku verziju. Njegov teleskop imao je promjer leće između dva i tri centimetra i mogao je povećavati promatrane objekte za 20 puta. Galileo je zatim svoj teleskop usmjerio prema nebu i počeo otkrivati kratere na površini Mjeseca, Sunčeve pjege, prstenove oko Saturna i četiri Jupiterova mjeseca. 

'Marconi je dobar čovjek'

Krajem 19. stoljeća, Nikola Tesla i talijanski inženjer i fizičar Guglielmo Marconi istovremeno su radili na razvoju radija. Tesla je prijavio brojne patente za tehnologiju, uključujući i patent br. 645576, odnosno uređaj prijavljen kao sustav za bežični prijenos podataka. Patent je prijavljen 1897. i prihvaćen 1900. godine.

I Tesla i Marconi svoj su rad bazirali na ranijem otkriću elektromagnetskih zračenja, za koje je zaslužan njemački znanstvenik Heinrich Hertz, koji je u svojem laboratoriju otkrio način za emitiranje i primanje radio valova. Hertz je 1888. dokazao da je moguće stvarati i primati elektromagnetsko zračenje, drugim riječima radio valove, tako što je proizveo radio valove na jednom kraju svojeg laboratorija koje je kroz provodnik, odnosno nešto što je prethodilo današnjoj anteni, primao na drugom kraju laboratorija. 

Marconi je prvi osnovao tvrtku koja je komercijalizirala tehnologiju radio prijenosa. Samim time, Marconiju se dugi niz godina pripisivao izum radija. Davne 1901. godine, Marconi je, koristeći Teslinu tehnologiju, uspio poslati radijski signal preko Atlantskog oceana. Kada je inženjer Otis Pond, koji je u to vrijeme surađivao s Teslom komentirajući Marconijev uspjeh izjavio: 'Izgleda da te Marconi preskočio', Tesla je na to odgovorio: 'Marconi je dobar čovjek. Pusti ga da nastavi s radom. On koristi 17 mojih patenata'.

Pod okolnostima koje nisu posve razjašnjene, američki ured za patente je 1904. promijenio svoju raniju odluku i dodijelio Marconiju patent za radio, čime je Marconi formalno postao izumitelj. Kada je Marconi 1911. za izum dobio Nobelu nagradu za fiziku, Tesla je pobjesnio i 1915. godine podnio tužbu za krađu patenta. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država tek je 1943. godine, nekoliko mjeseci nakon Tesline smrti, oduzeo patentno pravo Marconiju i priznao Teslu kao izumitelja prvog radijskog prijamnika. 

'Oduvijek sam htio naučiti letjeti'

Braća Wilbur i četiri godine stariji Orville Wright pioniri su avijacije. Njihov golemi doprinos razvoju zrakoplovstva jest u tome što su 1903. godine prvi konstruirali motorni avion nazvan Flyer I te službeno postali prvi ljudi koji su uspjeli poletjeti avionom (let je trajao 12 sekundi i preletjeli su 37 metara). Njihov je pothvat i službeno proglašen kao prvi kontrolirani i kontinuirani let vozilom težim od zraka.

Međutim, kad se spominje konstruiranje prve motorne letjelice braće Wright, malo tko spominje čovjeka - izumitelja koji je konstruirao prvi avionski motor. Charlie Taylor, američki mehaničar i izumitelj počeo je raditi za braću Wright koji su imali radionicu za popravak bicikala.

Iako je Taylor prvenstveno zaposlen za popravljanje bicikala, njegove mehaničarske sposobnosti nisu prošle nezapaženo. Kada je trebalo konstruirati motor za Flyera, braća Wright su za taj posao angažirali upravo njega. Taylor je dizajnirao i konstruirao motor od aluminija i bakra s vodenim hlađenjem za samo šest tjedana. Braći Wright je trebao motor s barem osam konjskih snaga, motor  koji je Taylor konstruirao imao je 12 konjskih snaga. Nastavio je raditi za braću Wright na održavanju motora sve do 1920. godine. 

- Oduvijek sam htio naučiti letjeti, ali nisam nikad. Wrightovi me nisu htjeli naučiti i obeshrabrivali su me u tome. Rekli su mi da me trebaju u radionici i na održavanju motora, a kada bih naučio letjeti počeo bi putovati uokolo, možda bih postao i pilot i više me nikada ne bi vidjeli - rekao je u jednom intervjuu.  

U slučaju telefon, presudio je Kongres

Iako je titulu izumitelja telefona dugo nosio Alexandar Graham Bell, s vremenom su oko toga isplivale mnoge kontroverze. Alexandar Bell potječe iz obitelji koja se bavila govorništvom i metodama komunikacije vizualnim govorom. Istraživao je mehaniku govora i bavio se podučavanjem gluhonijemih osoba. Kasnije se posvetio telefoniji i radu na razvoju uređaja koji će omogućavati komunikaciju na daljinu. Bell je osnovao i prvu tvrtku Bell Telephone Company, koja je kasnije izrasla u telekomunikacijskog diva AT&T.

No iako je Bell 1876. godine u SAD-u doista prvi patentirao aparat najsličniji onome što danas podrazumijevamo pod telefonom, još je nekoliko izumitelja prije Bella napravilo telefon. Jedan od njih je Antonio Meucci, koji je još 1834. u Italiji napravio prvu verziju telefona. Neki izvori tvrde da je Bell svoj telefon napravio upravo prema Meuccijevim istraživanjima, a njegove zasluge za izum telefona priznao je američki Kongres mnogo godina kasnije. 

Teletrofono, odnosno telefon kako ga je nazivao, izradio je Meucci, talijanski migrant koji je elektroničkom komunikacijskom vezom u svojoj kući spojio podrum i prvi kat. Kasnije, kada mu je žena oboljela od kroničnog artritisa, uspostavio je telefonsku vezu između svojeg laboratorija i njezine spavaće sobe na drugom katu. Svoj je izum predstavio 1860. godine u njujorškim novinama koje su izlazile na talijanskom jeziku, no nije imao ni novca, niti je dovoljno znao engleski da bi mogao komercijalizirati svoj izum. 

Ljekovitu gljivu otkrio 23-godišnji student

Penicilin ili prvi antibiotik koji je uspješno liječio infekcije bakterijama i drugih mikroba slučajno je 1928. otkrio Alexandar Fleming. Točno? Nije. Francuski liječnik Ernest Duchesne još je 1897. godine počeo eksperimentirati s gljivama u svrhu liječenja. No čak ni on nije prvi. Prema nekim izvorima, otkrio je da Arapi već stotinama godina konjska sedla drže na mračnim i vlažnim mjestima kako bi se na sedlima razvile gljive, a te su gljive čistile i liječile otvorene rane na konjima.

Zaintrigiran, počeo je uzgajati vrste plijesni, koje su po svojoj definiciji vrsta mikroskopskih gljiva. Pokuse je izvodio testirajući svoja otkrića za liječenje tifusa kod životinja. U jednom od pokusa, Duchesne je otkrio da otopine koje je radio od plijesni uništavaju bakteriju Escherichiju coli. 

Napisao je doktorsku disertaciju o utjecaju gljiva na mikrobe, no kako je on sam bio 23-godišnji student, potpuno nepoznat u svijetu znanosti, Pasteurov institut nije vjerovao njegovom otkriću i odbio je priznati znanstveni rad. Tako Duchesne koji je doista razumio što penicilin može, nikad nije uspio patentirati svoj izum. Umro je nekoliko godina kasnije, od tuberkuloze od koje bi se možda i izliječio vlastitim lijekom da je imao mogućnosti za daljnja istraživanja potencijala penicilina. 

Tridesetak godina kasnije, Fleming je ponovno slučajno otkrio djelovanje plijesni s antibiotskim djelovanjem i dao joj ime penicilin. O penicilinu je objavio članak u časopisu British Journal of Experimental Pathology, no s vremenom je odustao od penicilina, smatrajući da lijek neće biti učinkovit zbog sporosti proizvodnje i spore učinkovitosti. 

Flemingovim otkrićem počeli su se baviti drugi znanstvenici Howard Florey, Norman Heatley, Andrew Moyer i Ernst Chain, koji su pronašli način za njegovo usavršavanje i masovno proizvodnju u svrhu liječenja. Tako da unatoč mnogim slučajnostima i mnogo ljudi koji su sudjelovali u stvaranju lijeka koji je spasio milijune života, Nobelova nagrada za otkriće penicilina otišla je Flemingu.