Od Vukovara do MIT-a: Znanje može pobijediti sve, čak i rat...

To je samo jedan od primjera onoga što se razvija u američkom laboratoriju naše znanstvenice, koja si je znanstveni put zacrtala u mladenačkim danima.

Rođena je u Vukovaru 1975. godine. S roditeljima i sestrom živjela je u Borovu. Ondje je završila osnovnu školu. Već u toj dobi pokazivala je velik interes za prirodne znanosti te je upravo iz tog razloga krenula u matematičku gimnaziju. Bila je odlična učenica. Ona i sestra imale su, kaže, prekrasno djetinjstvo i divne roditelje, koji su im u najranijoj dobi usadili prave vrijednosti, ali i radne navike. Onda je došla 1991. Silvija je bila na pola srednjoškolskog obrazovanja. Počinjao je rat, a roditelji su imali ključnu ulogu.

- Kao da su predosjećali. Prije najgorih zbivanja poslali su nas rodbini u Ludbreg. Roditelji su ostali još neko vrijeme u Vukovaru - prisjeća se Silvija te dodaje kako ne može reći da je proživjela najteži dio rata kao, nažalost, ostali njezini sugrađani. Ipak, ostaje činjenica da joj se u kritičnoj, tinejdžerskoj dobi život potpuno promijenio. Novi dom, novi prijatelji, nova škola.

Školovanje je nastavila u Varaždinu.

- Znanje je u mojoj obitelji uvijek bilo cijenjeno. Roditelji su nam usadili radne navike, a učenje i čitanje bio mi je svojevrstan bijeg od stvarnosti. Mnogo sam tad razmišljala i zaključila kako će uvijek biti loših stvari. Ali ako želimo pridonijeti boljitku svijeta, moramo biti najbolji u onome što radimo. Fokusirala sam se na školu - prisjetila se Silvija. U srednjoškolskim danima krenula je i u ljetnu školu astronomije u Višnjanu te se tad među prirodnim znanostima fizika iskristalizirala kao njoj omiljena. Zbog toga je i upisala taj smjer na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. 

- Tijekom studija otkrila sam i druge grane fizike. Malo po malo završila sam na nanotehnologiji - kaže nam simpatična Silvija. 

Diplomirala je 1999. godine. Doktorirala je 2003. na švicarskom institutu za tehnologiju EPFL-u. Dobila je stipendiju za postdoktorat bilo gdje u svijetu. Odabrala je Harvard. Nakon roditelja, profesorica s kojima je radila svoj diplomski i Koradea Korlevića iz škole astronomije, jednu od ključnih uloga na njezinu životnom putu odigrao je profesor na Harvardu Charles Lieber, njezin mentor. 

- On je začetnik nanotehnologije. Način na koji on pristupa znanosti bio je ključan za moj razvoj. To je bila prekretnica. Odlučila sam da ću i ja imati svoj laboratorij - kaže ova svjetski poznata znanstvenica. Zahvaljujući upornosti i referencijama, nije dugo čekala. Prije osam godina pridružila se Odsjeku za znanost materijala i inženjering na MIT-u. Dobila je mogućnost da razvije svoj laboratorij. Prvo je bila docentica, a lani je dobila stalno radno mjesto. Danas drži predavanja i istodobno vodi laboratorij, u kojem s doktorantima i postdoktorantima obavlja istraživanja. I presretna je.

- Ljudi na MIT-u međusobno mnogo surađuju. Potiče se nezavisnost mladih - kaže.

U tom smislu kritizira školstvo u Hrvatskoj. 

- Dati samostalnost mladim ljudima koji su u naponu snage ključno je za razvoj znanosti - kaže, ali i ističe kako obrazovanje u Hrvatskoj može komentirati jedino u vremenu u kojem se ona školovala u Hrvatskoj.

- Hrvatski mladi znanstvenici doista su cijenjeni vani. Razlika je u praktičnom iskustvu. U inozemstvu studenti provode mnogo više vremena u laboratoriju - objašnjava.

Uz roditelje, veliki oslonac za Silviju bio je njezin današnji suprug Slaven Garaj, također znanstvenik, s kojim je od studentskih dana. 

- Zahvaljujući njegovoj potpori, nikad nisam osjećala strah od nepoznatog. Kako sam napredovala, postajala sam sve svjesnija da se ne moraju sve stvari raditi na jedan te isti način, da ljudi mogu različito razmišljati... A kad to shvatite, više nema granica. Želja za iskustvom postaje sve veća. Želja za doprinosom znanosti i svijetu na najbolji mogući način sve je veća - sa žarom govori znanstvenica, a slično poručuje mladim Hrvatima.

- Znanje vam nitko ne može oduzeti. Svatko bi trebao naći nešto što zaista voli. To je jedini put prema sreći - poručuje Silvija. Zahvaljujući toj misli vodilji, ona danas uživa sa suprugom i njihovim 5-mjesečnim sinom. 

- Jedna od ljepota našeg posla je fleksibilno radno vrijeme. Dolazim na posao kad želim. Odlazim s posla kad želim. Ali kada dođem doma, moj posao ne završava. Imam vremena za obitelj, ali ono je isprepleteno s mojim poslovnim vremenom - kaže. 

Silvija je nakon porođaja tri mjeseca bila na odmoru, a sad na fakultetu provodi pola radnog vremena. Upravo zbog trudnoće u zadnje je vrijeme malo rjeđe bila u rodnoj Hrvatskoj, zadnji put u lipnju prošle godine. Inače dolazi jedanput ili dvaput godišnje. 

- Kada dođem, osjećam da je to moj dom. Tamo je cijela moja obitelj - kaže Silvija.

No život ju je odveo na drugi kraj svijeta.

Lajkaj stranicu Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska na Facebooku