Promjene zakonskih regulativa u budućnosti teže uštedi

Zbog tehničke funkcionalnosti sustava, elektronički razdjelnici topline se moraju ugraditi na ogrjevna tijela u najmanje 50 posto stanova priključenih na isto mjerno mjesto. Ipak, nužnost prikupljanja suglasnosti barem 50 posto sustanara godinama je bila ozbiljna prepreka ugradnji ovih uređaja, a s druge strane niti niska cijena topline nije bila poticajna za ovu, ipak značajnu investiciju.

Naime, prosječna cijena ugradnje razdjelnika topline iznosi i do 500 kuna po grijačem tijelu, što u današnje vrijeme nije novac koji su građani spremni olako izdvojiti. Interes za ugradnju razdjelnika topline porastao je nakon prošlogodišnjeg poskupljenja topline, pa se procjenjuje kako ih je dosad ugradilo oko 60 tisuća potrošača i da zahvaljujući njima ostvaruju oko 30 posto ušteda.

Te uštede u budućnosti bi mogle biti i veće. Naime, 75 posto cijene topline otpada na cijenu goriva, a cijene nafte i plina dugoročno sigurno neće značajnije padati, već bi – poprilično je izvjesno trebale rasti. Kako je HEP Toplinarstvo već prilikom posljednjeg poskupljenja utvrdilo kako je tim potezom samo smanjilo, ali ne i potpuno eliminiralo gubitke, zapravo je samo pitanja vremena kad će se početi razmatrati novo poskupljenje toplinske energije.

A HEP-ova postrojenja u pravilu su efikasnija od svih manjih, lokalnih toplana, gdje će se negativni trendovi osjetiti još jače. Utoliko, ugradnja razdjelnika topline mnogim građanima bit će financijski razumna odluka, a od sredine prošle godine i zakonska obveza. Upravo radi želje da s jedne strane domaće toplinarske kompanija dovede u razinu isplativog poslovanja, a s druge strane spriječi cjenovni udar na građane, država je donijela novi Zakon o tržištu toplinske energije kojim se ugradnja razdjelnika topline proglašava obvezom. 

Prema tom zakonu, sve zgrade s više od 70 stambenih ili poslovnih prostora te će uređaje morati ugraditi do kraja sljedeće godine, dok će svi ostali to biti dužni učiniti do zadnjeg dana 2016. godine. Ako to ne učine, izložit će se ozbiljnim kaznama. Kako stoji u zakonu, krajnji kupac kaznit će se “s pet tisuća kuna kazne ako u propisanom roku ne ugradi zaseban uređaj za regulaciju protoka toplinske energije, odnosno uređaj za regulaciju protoka toplinske energije za svako trošilo toplinske energije i/ili zaseban uređaj za mjerenje potrošnje toplinske energije za svaku samostalnu uporabnu cjelinu, odnosno uređaj za lokalnu razdiobu troškova toplinske energije”. 

Ovaj zakonski paragraf trebao bi biti osnova budućeg povećanja energetske efikasnosti u centraliziranim toplinskim sustavima, no važne će biti i još neke regulatorne promjene. Primjerice, nemali broj onih koji su dosad ugrađivali razdjelnike topline bili su neugodno iznenađeni uštedama koje su bile manje od očekivanih, pa čak manje i od onih koje su u svojim deklaracijama obećavali proizvođači tih uređaja. Jedno od objašnjenja takvih problema bila je i metodologija koju koriste toplinarske tvrtke. Najsporniji dio te metodologije u prošlosti je bila tzv. 'fiksna snaga'. 

Riječ je o količini energije koju su distributeri toplinske energije korisnicima naplaćivali bez obzira na količinu njihove potrošnje. Fiksna snaga u Hrvatskoj određena je u iznosu od 50 vata po metru prostornom grijanog prostora, a zapravo je riječ o fiksnoj naknadi kojom potrošači plaćaju gubitke u sustavu nastale bez obzira na efikasnost njihove vlastite potrošnje. Dakle, tu potrošnju korisnik toplinarstva platio je čak i ako uopće nije koristio grijanje. Neosporno, takav namet imao je koji ima niz negativnih posljedica – od toga da djeluje nemotivirajuće na potrošače koji žele smanjiti potrošnju, do toga da distributeri nemaju razloga ulagati u poboljšanje efikasnosti sustava. 

Oni koji su uložili znatan novac u ugradnju razdjelnika topline i dalje su plaćali jednaku naknadu za fiksnu snagu kao i oni koji to nisu učinili. No, nije samo metodologija izračuna cijene bila razlog problema s ugradnjom razdjelnika toplina. Naime, ti uređaji spojeni međusobno iznimno su kompleksni sustavi, a mogu uključivati niz opcija. Primjerice, logično je da stanovi smješteni u kutovima zgrada, zbog više vanjskih zidova, imaju i veću energetsku potrošnju pri grijanju. Neki sustavi tu činjenicu uvažavaju, pa automatski taj trošak preračunavaju i uravnotežuju s ostalim – bolje pozicioniranim – stanovima u zgradi. Nadalje, sustavi se razlikuju po metodologiji obračuna, kao i tehnologiji. 

To je posebno važno jer neke tehnologije zahtijevaju značajno veća ulaganja u održavanje, a to na kraju također negativno utječe na očekivanu uštedu koja proizlazi iz ugradnje razdjelnika. Na kraju, kako bi se osigurala potpuna funkcionalnost sustava nakon ugradnje termostatskih setova i razdjelnika topline, preporučuje se ugradnja sustav za balansiranje. Sustavom balansiranja omogućava se regulacija tlaka i protoka medija (tople vode) u radijatorima sustava grijanja, o čemu uvelike ovisi ispravan rad termostatskih setova, odnosno održavanje željene temperature pojedine prostorije u stanovima ili poslovnim prostorima. 

Ugradnja razdjelnika topline, stoga, sama po sebi neće riješiti probleme sa skupim grijanjem, ali tome može znatno pridonijeti ako se odabiru sustava i svih popratnih dijelova pristupi studiozno i promišljeno. U tom slučaju trošak će biti opravdan, a pomoć u obliku sufinanciranja danas nude brojne županije i gradovi, te Fonda za energetsku učinkovitost. Prilika je to koju se mora iskoristiti.

Još više savjeta kako uštedjeti pomoću razdjelnika topline pronađite na specijalu Plati koliko potrošiš!