Rat, zamislite čuda, nikad ne započinje običan čovjek koji ustaje ujutro, ide na posao, plaća račune i pokušava svojoj obitelji osigurati normalan život. Taj čovjek uglavnom nema vremena ni luksuza da sanja o osvajanju tuđih teritorija, stvaranju „velikih povijesnih projekata“ ili dokazivanju čija je vjera, nacija ili ideologija vrjednija. Ratove pokreću oni kojima je vlast važnija od života, kojima je paranoja postala politički program, a tuđa krv samo sredstvo za ostvarivanje vlastitih ambicija. Uvijek se pronađe neka velika riječ — vjera, čast, nacija, povijest, sigurnost — da se običnom čovjeku proda ista stara priča: „Moraš ići ginuti za našu stvar.“ I naravno, oni koji najglasnije pozivaju na junaštvo uglavnom vrlo dobro znaju gdje se nalaze njihova djeca, njihovi novci i njihova sigurna utočišta. Za druge je domovina svetinja, a za njih je očito samo investicijski projekt. Najveća ironija je što se rat gotovo uvijek predstavlja kao borba za običnog čovjeka, dok upravo običan čovjek na kraju ostaje bez kuće, posla, obitelji ili života. Oni koji su ga zakuhali poslije će držati govore o žrtvama, povijesti i herojstvu — naravno, iz toplih i sigurnih prostorija. Običan čovjek želi živjeti. Nahraniti djecu. Raditi. Voljeti. Ostarjeti u miru. Samo što je to, izgleda, previše jednostavna ideja za usijane glave koje svoju veličinu mogu dokazati jedino tako da tuđe živote pošalju u smrt.