Dragi moji dobri ljudi, živimo u vremenu u kojem vijesti o ratu dolaze gotovo svakoga dana i ponekad se čovjek zapita kako je moguće da smo kao čovječanstvo opet stigli do ove tame. Rat nije samo sukob vojski i država, rat je rana u duši cijelog svijeta. To su majke koje noću gledaju u telefon čekajući poruku sina koji se možda nikada neće vratiti, to su djeca koja se bude na zvuk sirena umjesto na glas roditelja i priče, to su domovi koji nestaju u jednoj eksploziji zajedno sa uspomenama, fotografijama i životima koji su tek počeli. I zato se moramo iskreno zapitati, ne kao narodi koji stoje jedni nasuprot drugih nego kao ljudi, gdje smo se izgubili. U kojem trenutku smo zaboravili da je svako dijete na ovom svijetu jednako nečije sunce, da svaka majka i otac jednako plaču, da svaka suza ima istu težinu bez obzira na zastavu ili jezik. Najteže je priznati da rat ne počinje samo na granicama nego u srcima ljudi kada dopustimo da nas strah, mržnja i ponos udalje jedne od drugih. I dok gledamo ovaj svijet ranjen ratovima, možda je vrijeme da svatko od nas zastane i tiho u sebi postavi isto pitanje koje danas odzvanja nad čovječanstvom. Kako smo kao ljudi mogli zaboraviti da smo prije svega ljudi.